Kao prvo tko god mi kaže da ću se tamo odmoriti niti ne zna koliko je blizu smrti. Provesti 24 sata dnevno s djetetom, ostavljati ga da cvili u kinderbetu dok ideš na wc, nositi ga pola dana, osobito s prvog kata u podrum i nazad za vrijeme obroka, biti na 8 kvadrata stisnut s još jednom mamom i njenim djetetom, s ormarom na hodniku, jednim wc-om i jednom tuš kabinom na 23 žene, tv-om i frižiderom na hodniku, bez dnevnog boravka, bez igraonice za djecu, bez kafića, pekare, kioska i dućana u blizini (najbliži je udaljen 2 autobusne stanice ili 15 minuta pješaćenja), bez čajne kuhinje da si bar skuham poštenu kavu... Mislim da su uvjeti u nekim zatvorima bolji. Navećer se najjače osjeti nedostatak dnevnog boravka. Svi se sjate na hodinku s djecom i gledaju tv. Ja i još 2-3 mame imamo djecu koja idu spavati između 19 i 20 sati, dok je većina ostalih budno do 21, 22 neki čak do 23 sata. Naravno uspavati klinca dok na hodniku vlada atmosfera koja je mješavina kafića i dječjeg igrališta, sa svim pripadajućim decibelima, je živa umjetnost. Cimerica i ja smo zaključile da bi bilo dobro da nekto donira tv za svaku sobu, pa bi navečer bar donekle bio mir. Trebalo bi pokrenuti akciju "TV ZA GOLJAK", ali k tome bi trebala i akcija "NADOGRADIMO GOLJAK", "UREDIMO DJEČJE IGRALIŠTE NA GOLJAKU" itd. Žalosno je da je takova jedna ustanova u takvom stanju i što to nikog iz ministarstva zdravstva očito ne dira. Općenito gledajući naslove u novinama vezane uz zdrastvenu skrb djece posljednjih nekoliko mjeseci, tamo očito niko ne razmišlja da najmanjima treba pružiti najviše, a ne što se masovno ukidaju prava na osnovne potrebe. Tako na primjer hrpa mama za svoju djecu nemaju pravo na ortopetske cipele, iako su djeci prijeko potrebna, jer je takva politika HZZO-a u njihovom mjestu stanovanja. Koji to uskogrudni birokrat može reči majci da ne želi niti primiti doznake za njih, jer zna da se to kod njih ne odobrava nikome. Pitam se bi li odgovor bio takav da je njegovo dijete u pitanju. Zato poručujem svima onima koji mogu nešto promijeniti
Ali sve to čovjek nekako pretrpi kad znaš da je to za dobrobit tvog malog miša. A i koliko god sve bilo skućeno i neadekvatno toliko to sve nadoknade osmjesi ljudi koji tamo rade. Ne znam od kud im snage smješiti se svakom djetetu, svakoj mami, imati uho za sve te velike i male jade koje im ispričamo. Ono što je najljepše je što se ti ljudi iskreno raduju napretku svakog djeteta, vidi se da su ushićeni kad dijete postigne i nauči nešto novo. To je nešto tako zarazno, ta pozitivna atmosfera. Bez obzira koliko dugo radili taj posao, 1, 2, 15, 20 godina, na nikome se ne vidi zamor i gubitak entuzijazma.
Ono što me najviše zadivilo (kao i svaki put) jesu mame. One čija djeca imaju najveće poteškoće uvijek imaju najveće osmijehe. Ne možete opisati osjećaj kad vam mama djeteta s cerebralnom paralizom, koje samostalno ne može ništa, ni govoriti, ni sjediti, ni jesti, kaže kako joj je život sada puno kvalitetniji od kad ima svoje malo zlato, jer intenzivnije proživljava vrijeme sa svojim djetetom, jer sada vidi koliko su svakodnevni problemi oko kojih se vrte životi većine ljudi zapravo nebitni i trivijalni. Moram priznati da i meni neki problemi poput financija, gubitka posla, neplaćenih režija, čišćenja i sl. nisu na vrhu popisa prioriteta. Uzdam se u Boga i njegovu ruku vodilju i znam da će se on uvijek pobrinuti da mi na vrijeme da neko rješenje. Najbitnije mi je da svog malog štrumfa postavim na njegove dvije male nožice. Također je zadivljujuće da se sve mame pretvore u male info-centre. Svaka savjetuje gdje obaviti neku pretragu, gdje su dobri programi za rehabilitaciju, kako i gdje ostvariti neka prava. Đora se oprema, poklanjaju se igračke i pomagala koja su djeca prerasla... Kao tri mušketira - svi za jednoga, jedan za sve.
Nema komentara:
Objavi komentar