četvrtak, 12. srpnja 2012.

Bože daj...

Bože daj... Koliko puta ste to pomislili, izrekli, koliko puta su vaše molitve počinjale tim riječima. Bože daj ovo, Bože daj ono... Moj muž ima jednu dobru uzrečicu vezano uz ovu temu: "Pazi za što moliš Boga, da točno to ne bi i dobio." Čudno? Pa, i nije. Često puta dobijemo točno to što smo tražili, ali ne baš u onakvom obliku ili u onom vremenskom periodu kako smo se nadali. Bog vidi malo šire pa nas ponekad iznenadi uslišenje onog za što smo molili. Isprobala sam to na vlastitoj koži i moram priznati da nisam odmah shvatila da sam zapravo dobila ono što sam htjela.

Kad sam bila trudna jedna meni bliska mlada gospođa, koja ima svoj privatni biznis organizirala si je "produljenje" porodiljnog, odnosno imala je zaposlenu osobu koja je radila, pa je ostala doma uz svoje dijete. Ja sam sa sjetom rekla da bar meni Bog da tu mogućnost da budem doma sa svoji kikićem nakon navršenih godinu dana, da vidim kako će prohodati, početi pričati i još puno toga što ću propustiti kad počnem raditi nakon rednovnog porodiljnog (pardon, po novom roditeljskog) dopusta. I što se dogodilo? Dobila sam malog neurorizičara s kojim sam sada evo već više od 2 godine doma i još ću biti jednu. Sve ću vidjeti. I prohodavanje i progovaranje i samostalno papanje i prve pokušaje odlaska na gagu i prve igre, akrobacije... Samo što ću sve to još puno intenzivnije proživjeti i puno više cijeniti od drugih roditelja, jer sam se za sve to što je moje dijete postiglo, i još hoće, morala namučiti zajedno s njim i strepiti hoće li se sve to posložiti, kakve će ostati posljedice, što bi se sve još moglo zakomplicirati... Ali dobila sam još nešto osim vremena s mojim djetetom. Dobila sam unutarnji mir, dobila sam sposobnost da me ne diraju sve one stvari zbog kojih drugi ne spavaju noćima. Moram priznati da me ponekad ulovi, ali to je prolazno, to traje kratko. Onda slijedi ona misao: "Nikad nije bilo, da ne bi nekak bilo". Sve će Bog dati, sve će se kockice posložitit tamo gdje moraju biti, u mozaik moga života, čiju sliku ja ne vidim, ali on vidi jer ima pogled odozgora. Samo treba malo ufanja. 


Isto takva je priča i sa poslom. Radila sam u školi, u struci i nisam bila zadovoljna. Brzo sam znala da to ne želim raditi do mirovine. Nakon toga posao u privatnoj firmi, gdje sve ovisi o raspoloženju poslodavca i članova njegove obitelji, gdje misliti svojom glavom baš i nije pametno, gdje se koliko god se trudio ne cijeni tvoj rad i tvoje znanje, već samo koliko "penezi" bude zaradio ne temelju toga, a njih naravno nikad dovoljno. Je li mi žao što ću dobiti otkaz kad mi prođe dopust za njegu djeteta? Nije. Ionako sam molila Gospodina da mi pomogne pronači posao koji ću voljeti i gdje ću moći pokazati tko sam i što znam i vrijedim. I nije mi dao posao ni u školi, ni u kakvoj tvrtci. Ne, dao mi je znak da krenem svojim putem, da sama stvorim baš takav posao kakav sam željela. I hoću. Ne bojim se jer znam da ću uspijeti. jednostavno znam.


Molim li se i dalje "Bože daj"? Molim, samo sada ga molim za druge stvari. Bože daj strpljenje, daj snage, daj ljubavi, daj duševnog mira, daj mudrosti, daj produhovljenosti... Shvatila sam da je to važnije i od novaca i svega ostalog što i onako nećemo odnijeti na "onaj svijet". Goli smo se rodili, a sa sobom čak ni svoje tijelo ne možemo ponijeti. 


Molite se, jer molitva oslobađa, daje snagu, utjehu i nadu.