Crv sumlje i teška istina

Evo odradili smo još jedan turnus na Goljaku. Najbolji do sada što se tiče vremena provedenog s mojim djetetom i najgori što se tiče lječničke prognoze.

Od kad moj mali miš hoda boravci na Goljaku su nam puno lakši. Ne otpadaju mi ruke od nošenja i nisam toliko iscrpljena. Pošto smo se riješili sisanja, nema više ni čestih noćnih buđenja. Osim toga radim i nema me cijele dane, pa mi je ovo vrijeme posvećeno samo klincu bilo pravi užitak i pravi mali sebični godišnji odmor u dvoje. Još sam tome nakalemila 2 dana godišnjeg odmora tako da sam u miru oprala "Himalaju" veša i uspijela donekle dotjerati kuću u red. Sve u svemu lijepo, no...

Kad smo s 10 mjeseci krenuli na Goljak, prvi cilj nam je bio ispravno sjedenje i prijelaz u četveronožni, pa puzanje, pa dizanje, pa hodanje. Nakon prohodavanja sve je trebalo biti gotovo. Tad je došlo dugo očekivano hodanje, ali i termin za Goljak, pa drugi, pa treći. Svaki odlazak tamo bila je nada ovo je zadnji. Nada koja mi je na ovom boravku srušena do temelja i koja me bacila iz takta i prouzročila gorčinu, žalost i sumnju u moje majčinske sposobnosti.

Na upit liječnice vidimo li se ponovo ja sam odgovorila: "Ako je potrebno, naravno da se vidimo." Slijedio je pogled ispod naočala koji je govorio: "Ženo zar još nisi skinula ružičaste naočale!" Moram priznati taj pogled bio je poražavajući sam po sebi, ali riječi koje su usljedile bile su još gore. Naime mi se razno raznih terapija nećemo riješiti do 18-19 godine života, kada prestaje rasti koštani sustav. Svaki skok u rastu znači novu borbu sa napetim tetivama, nove borbe da se hemipareza drži pod kontrolom i da se ne pojača njen učinak na tijelo.

Unatoč utješnim riječima da se njegova "hemica" ne uočava jako, naglašeno nam je da moramo obavezno nastaviti s fizikalnim terapijama i da moramo što više vježbati pasivne vježbe, ako ne želimo da se cijela stvar na kraju zakomplicira (čak je moguće skračenje noge, posljedice čega su za lokomotorni sustav ogromne).

Gorčina koju osječam to je jača jer smo išli iz dijagnoze u dijagnozu, iz prognoze u prognozu. Prvo je smo trebalo riješiti torticollis, pa je došlo do dijagnoze da je dijete neurorizično jer je došlo do hipoksije i krvarenja na porodu, ali da sve to nije tako strašni i nije trebalo biti posljedica i sve je trebalo biti gotovo kad prohoda. Sad ćemo imati borbu od završetka rasta, operacija noge nam visi kao mač nad glavom, a mali je u dobi kad ima svoju volju, a premali je još da ga se uvjeri da moramo vježbati.  Baku ne šljivi 5% za vježbanje, jer to radi njegova teta s fizioterapije i on smatra da to nije bakin posao i ne da vježbati. Terapije kod njegove voljene tete Lj.će završetkom svibnja završiti i pošto smo "hodači", neće se nastaviti, jer ima puno "nehodača" koji su razumljivo prioritetniji, a kadra za vježbanje "hodača" nema. Ja radim i nema me cijel dan. Kad dođem doma trpam ga u auto i jurimo logopedu, na terapijsko jahanje, u bazene... Kad se konačno dočepamo kućnog praga, mali je preumoran i precendrav za pol sata vježbanja. Muž pokušava koliko može, ali priča je slična kao i sa bakom. Na silu ga ne smijemo vježbati, jer ga možemo ozljediti.

I što sad? Kao prvo prisiljena sam tražiti nekog kvalificiranog fizioterapeuta tko će ga bar 2 puta tjedno vježbati "u fušu", jer na uputnicu ne mogu (toliko o sprečavanju sive, crne i ekonomije drugih zagasitih boja). Ostaviti posao? To si financijski ne mogu priuštiti. Osobito pošto većinu terapija plačam iz svog džepa. Pokrenuti rad na pol radnog vremena kod poslodavca kod kojeg radim kraće od godinu dana? Zahvalna sam već na tome da svaka 3-4 mjeseca mogu bez grča u želucu otići na Goljak s malim. Buditi dijete u 4 ujutro da ga izvježbam prije odlaska na posao (jake koristi kao i navečer u 8 kad se konačno dočepamo kućnog praga)?

Osjećam se bespomoćno, ljuto, osjećam se kao loš roditelj koji nije sposoban svom djetetu pružiti traženu njegu... Hoću li jednog dana gledati svog sina s iskrivljenom nogom i sama sebe kuditi "Da si ostala doma ne bi toga bilo!" Međutim tagođer postoji mogućnost da se to dogodi uz sav trud ovog svijeta! Možda se sekiram bezveze. Ulovim se kako kudim sebe "Trebala si inzistirati na carskom!" iako znam da se to sve moglo dogoditi i da je bio carski rez. Trenutačno sam jednostavno jadna i ljuta i pomalo iscrpljena od svega.

Znam da je tamo vani puno roditelja s djecom koja imaju puno gore dijagnoze i nemaju nadu da će oporavak djeteta biti bez ili s malim posljedicama. Znam da sam trenutačno u njihovim očima sebična ili čak smješna jer od buhe radim slona. Ali da mi je netko prije godinu dana rekao da ne očekujem kraj terapija, moj život bi bio drugačije organiziran, ovako se davim u obavezama i nemogućnosti izvršavanja svega onoga što smatram da je potrebno. Dosta mi je pružanja lažnih nada i riječi ljudi oko mene: "Pa on dobro hoda, pa to se ne vidi, pa kaj se sekiraš, pa ovo, pa ono..." Ne želim nikome da proživljava takve stvari sa svojim malim mišom, ali bih voljela da me ne tiješe tim glupavim izjavama!

Jedino što znam je to da smijem biti jadna i ljuta, ali da ne smijem odustati. Uzdajem se u Boga i ljude koje volim i koji me shvaćaju. Nadam se da će svi mali vježbači tamo vani uspjeti popraviti svoja stanja i da će svi roditelji koji prolaze kroz to pronaći dovoljno snage, podrške, ljubavi i naravno novaca da sve to izdrže.

Pozdrav svim roditeljima i njihovim malim herojima!

Nova strast - Quilt

Dragi moji sigurno ste mislili da je Mama na zadatku nestala s lica Zemlje, jer već poprilično dugo nema nikakvih novih postova. Evo vraćam se i moram vas obavijestiti da nisam sjedila na rukama, već sam marljivo radila i proučavala i naučila mnoštvo novih vještina.

Naime, ja sam zaljubljena! Dakako u moja dva dečka koji me svaki dan dočekaju kad dođem doma s posla, ali i u nešto novo i jako uzbudljivo. Zaljubljena sam u Quilt! E, sad se sigurno pitate "Koji je to vrag?". Ako ste u životu pogledali koji western, a sigurno jeste, tada se sigurno sjećate hrpe žena koje sjede u krug i šivaju one prekrasne, šarene prekrivače, sastavljene od mnoštvo raznobojnih tkanina. E to je Quilt. I ja sam napravila jedan! Pogledajte:

Što kažete? Ja sam zadovoljna. Za prvi put nije ispalo loše. Osobito pošto sam ga radila bez plana. Prvo je trebao biti mali za kinderbet, jer sam ga namjeravala pokloniti (dio koji izgleda poput šahovske ploče). Onda sam odlučila da ću napraviti nešto veći za svog klinca, pa sam dodala rub od trakica. Onda sam odlučila napraviti ga veličine za normalan krevet za jednu osobu, pa sam još dodala dio sa karama. Sve u svemu je nakon toliko "štukanja" cijela stvar ispala dosta dobro. 

Slijedeći je već u izradi i nadam se da ću Vam ga uskoro moći pokazati.

Zbogom psovkama!

Prošlu nedjelju na Misi bila je jedna stvarno dobra propovijed. Konačno jedna vezana uz današnji život i problematiku. Nešto što proživljavam svaki dan - nažalost. Bez obzira jeste li vjernik, bez obzira je li vam stalo do 10 Božjih zapovijedi ili nekih drugih pravila koje propisuje vaša vjeroispovijest, bez obzira jeste li agnostik ili ateist, otići danas bilo gdje, a ne biti bombardiran gadostima iz tuđih ustiju je nemoguća misija. Kuda god se okrenemo - psovke. I to sve gadnije i ružnije.

                Kada ste zadnji put promatrali djecu ispred neke škole? Ja ih izbijegavam, jer me boli srce kad čujem kikiće od nekih 10 godina kako jedan drugome psuju sve po spisku. O onim starijima neću ni govoriti jer oni su već podosta obogatili svoj psovački izričaj.Pitam se čujuj li roditelji kako se djeca međusobno razgovaraju, upozore li svoju djecu na činjenicu da je to toliko ružno da se nekim ljudima nakostriješi svaka dlaka na tijelu? Pitam se kakav je riječnik u kućama tih malih „kočijaša“? Je li kod njih psovka zamijena za “dobro jutro“ i „dobar tek“? Kakav je to svijet u kojem je psovka glavna poštapalica dijetetu koje još ni ne zna što te riječi koje izgovara znače?

Putujem svaki dan vlakom na posao u drugi grad. Usput na svakoj stanici u vlak ulazi hrpa srednjoškolaca i studenata koji putuju u školu. E to da čujete! Kao da se vozite vlakom ravno u pakao. Bez kulture, srama, poštovanja... U vlaku se danas šeću zaštitari! Zamislite, ne možemo više ni putovati bez zaštitara. Imam nekoliko susjeda koji su silni psovači, ali mislim da bi nakon 2-3 putovanja ovim vlakom podosta naučili.

Pitate se čemu jadikovke oko nečega što se, po mišljenju mnogih, ionako ne da promijeniti. Živimo u ružnom svijetu, u ružnim i teškim vremenima, proživljavamo ružne stvari, pa zato koristimo i ružne riječi. Ako tako nastavimo i ne pokušamo promijeniti način na koji naša djeca razgovaraju, kakva će tek njihova djeca biti? Hoće li prva rijeć biti mama, tata ili nešto čemu nije mjesto u dječjim ustima?

 Ja se borim protiv toga da moram slušati ono što ne želim. Znate li kako putujem vlakom? Sa slušalicama u ušima slušajući radio ili gledajući film na laptopu. Naravno podosta pojačano da nadglasa sve one stvari koje vrijeđaju moje uši i moje ljudsko dostojanstvo.Nedavno sam upozorila kolegu na poslu da me užasno vrijeđa i smeta kad psuje Boga i da ga molim da to u mojoj prisutnosti ne čini. Rekla sam mu ako smatra da već mora opsovati neka bude toliko ljubazan suzdržati se barem od psovanja Boga na radnom mjestu. Malo me čudno gledao, ali se i suzdržava, ponekad mu pobjegne, ali vidim na izrazu njegovog lica da je skužio da je izrekao ono što sam ga zamolila da ne govori. Da svi tako čine kako bi se ovaj svijet promjenio!

Pokušavam svakodnevno obraniti svoje najmilije od loših stvari. Pokušavam zaštiti svoje dijete od onih ljudi kojima je najveća fora dijete od 2 godine naučiti da nekog pošalje nekamo ili da pokazuje ružne geste jer još ne zna govoriti. Ne uspijem svaki put, ali kad uočim da ga je netko krenuo učiti nešto nepoželjno tada tu osobu pitam ne bi li bilo pametnije da ga nauči da se prekriži, izmoli molitvu ili ako ga ne zanima vjera, ne bi li bilo pametnije da ga nauči puhati nos, obrisati usta ili reći hvala, molim i oprosti! Većina me tada glupavo gleda na što je moj odgovor ako ga nemaju učiti čemu pametnome onda neka ga ne uče ništa. Nakon nekoliko ovakovih mojih izjava ljudi su prestali. Čak su govorili drugima u društvu koji imaju naviku djecu učiti gluposti, da je mali dobar, da ga mama lijepo odgaja i da ga svi trebaju učiti pametnim stvarima. Kako bih ja željela da se ovakav stav poput virusa proširi svijetom!

E sad već neki od vas kimaju glavom i misle si u kojem svijetu ova živi? Nemojte misliti da sam naivna. Znam da će moje dijete u vrtić i u školu, u društvo djece od koje će ćuti svašta, naučiti svašta, donijeti doma svakakve izraze i oblike nepoželjnog ponašanja. Znam da ga ne mogu zaštiti od ovog svijeta, ali ga mogu naučiti da ne mora činiti ono što drugi čine, da ne mora govoriti ono što drugi govore i da ne mora slušati ono što nije dobro za njegove uši i za njegov um. Naučiti biti svoj, naučiti upozoriti okolinu da nešto ne želi i nećete tolerirati. Mogu zamoliti ljude oko sebe da poštuju sebe i druge i prestanu ili barem pokušaju prestati činiti stvari koje su nepoželjne, govoriti stvari koje su nepoželjne. Mogu zamoliti sve vas da postanete svijesni svojih i tuđih riječi, da počnete upozoravati sami sebe i jedni druge da nešto nije uredu. Ako bi se svi počeli ovako ponašati tada bi se pomaklo nešto u našim glavama, dušama i u našem društvu. Psovkama nećemo uljepšati ovaj svijet, riješiti probleme ili živjeti bolje. Međusobnim poštovanjem, ljubavlju i osmijehom možemo.

Pizzete

Kod nas se u zadnje vrijeme zaredalo nekoliko prigoda kada nam je trebalo nešto fino, brzo i jeftino za počastiti. Pošto večina ljudi voli pizzu, ovo mi se činilo super i za svačiji ukus, a i nije neki kunst za pripremiti. Usput pizzete su odlične za "počistiti" frižider od svih onih komadičaka salame, sira i sličnih stvari koje će inače za 2-3 dana završiti u smeću.
Evo recepta:
60 dag brašna (kakvo imate, oštro glatko nema veze)
1 germa (kvasac)
1 žličica šećera
malo soli
1 dl ulja
toplog mlijeka po potrebi
U malo mlijeka stavite šećer i germu nek se diše. U međuvremenu izmjerite sve ostale sastojke i stavite u zdijelu. Dodajte dignutu germu i uz dodavanje toplog mlijeka zamjesite mekano tijesto, poput onog za štrukle. Ostavite da se diže cca. 30 minuta. Razdijelite na 2 dijela i svaki razvaljajte na debljinu od nekih 1cm. Pomješajte malo ulja s kečapom i tom mješavinom premažite tijesto. Posipajte sirom, pancetom, šunkericom ili što već volite ili vam se mota po frižideru. Zarolajte i režite šnite debljine 2-3 cm. Šnite naslažite u nauljeni lim i pecite na 180 Celzijusa nekih 20-30 minuta. Kad izvadite iz pečnice naslažite pizzete u zdijelu obloženu kuhinjskim ubrusima i pokrijte krpom te ostavite stajati nekih 10 minuta (ovo bi trebalo napraviti sa svim vrstama diganog tijesta jer tako ostaje sočno i mekano). Poslužite toplo veselom društvu!

Slike nemam jer je ekipa sve smazala prije nego sam uspjela uslikati. Ali obećajem da će uskoro osvanuti.

Razmišljam da bi se ovo dalo izvesti i u slatkoj varijanti. Kad isprobam podijelit ću svoja iskustva s vama.

Pusa i dobar tek!

Marmelada od crnog grožđa

Jedan od karakterističnih mirisa ovog dijela kasnog ljeta je miris grožđa. Berba se zahuktala ove godine znatno ranije nego inače. Nadam se da ćete uspjeti pronaći još negdje neobrano crno grožđe da isprobate ovaj recept. Ja koristim tzv. katabu. To je mirisna stara sorta crnog grožđa koja slovi kao jedna od najboljih za izradu crnog vina, ali i marmelade od grožđa.

Postupak je jednostavan:
Uberete grožđe, po potrebi operete i skinete bobice s peteljki. Sve lijepo izgnječite tako da pusti sok. Ja sam to napravila sa štapnim mikserom. Zatim prokuhajte nekih pola sata-sat da omekša. Pasirajte, po volji vruće ili hladno.

Postoje 2 verzije, prvo je džem, a drugo marmelada.
1.) Po litri propasiranog soka dodajte 1 kg šećera i 1 želin. Kuhajte po uputi na želinu.
2.) Po litri propasiranog soka dodajte 1 kg šećera i kuhajte dok se ne zgusne do željene gustoće.

Vruće puniti u staklenke i čvrsto zatvoriti poklopcem. Staklenke složiti u korito obloženo dekom i dobro ih zamotati da se polako hlade. Na taj način se sve skupa "pasterizira".

Meni se ne da gnjaviti s celofanima, vrućim staklenkama i svim ostalim cirkusima koje nailazim po receptima i knjigama. Ja to direktno iz lonca vrelo sipam u hladne staklenke i dobro zatvorim njihovim poklopcem. Samo morate paziti da su poklopci čisti i da nisu oštećeni ili izvitopereni jer će povući zrak i pokvariti će se marmelada. I moja mama stalno tako radi i s ajvarom i sokom i svime što se kuha i sipa u staklenke ili boce. Nikad nam nije pukla ni jedna!

Javite kako vam je ispalo!

Zimnica - Turšija

Evo došlo nam je vrijeme zimnice! Ulovila sam malo vremena da s vama podijelim jedan dobar recept kako nabrzaka i bez milijon flašica složiti veću količinu zimnice. Evo što vam je potrebno za tzv. Turšiju:

8 litara vode
2 litre alkoholnog octa
400 grama šećera
300 grama soli
1 konzervans
1 vinobran
povrće po želji
jedna veća kanta s poklopcem (cca 20 l)
mreža za pokrivanje zimnice ili tanjur ili neki drugi teret.

Vodu, šećer, sol i ocat stavite u jedan veliki lonac i pustite da zavri. Kad se ohladi umješajte vinobran i konzervans. Povrće operite, očistite i stavite u kantu. Zalijte otopinom za turšiju i pokrijte mrežom (ima ih u poljoapotekama i nekim trgovinama mješovitom robom) ili tanjurom da povrće ne pliva na površini. Možete napuniti i nepropusnu vrećicu vodom koju dobro zatvorite, pa staviti gore umjesto tereta. Samo pazite da ne procuri inače je sve za smeće. Ostavite stajati nekih mjesec dana da se sve sažme i onda DOBAR TEK!

Od povrća može mrkva, karfiola, brokula, luk, manje glavice zelja narezane na četvrtine, krastavci, slatka feferona, paprika, zeleni pradajzi i dr. Po želji. Količine odredite sami prema želji i naravno veličini posude koju imate.

Ovo je količina  dovoljna za prosječnu četveročlanu obitelj. Po želji možete složiti više ili manje. Ako vam ostane smjese, stavite ju u neku posudu koju možete dobro zatvoriti i čuvajte dok vam ne zatreba. Neće se pokvariti. A i povrće upije malo tekućine pa će vam trebati da nadodate ako vam ostane na suhom.

Uživajte u ljetno-jesenskim radostima!

Došlo nam je vrijeme zimnice! Ulovila sam malo vremena da s vama podijelim jedan dobar recept kako nabrzaka i bez milijon flašica složiti veću količinu zimnice. Evo što vam je potrebno za tzv. Turšiju:

8 litara vode
2 litre alkoholnog octa
400 grama šećera
300 grama soli
1 konzervans
1 vinobran
povrće po želji
jedna veća kanta s poklopcem (cca 20 l)
mreža za pokrivanje zimnice ili tanjur ili neki drugi teret.

Vodu, šećer, sol i ocat stavite u jedan veliki lonac i pustite da zavri. Kad se ohladi umješajte vinobran i konzervans. Povrće operite, očistite i stavite u kantu. Zalijte otopinom za turšiju (hladnom) i pokrijte mrežom (ima ih u poljoapotekama i nekim trgovinama mješovitom robom) ili tanjurom da povrće ne pliva na površini. Možete napuniti i nepropusnu vrećicu vodom koju dobro zatvorite, pa staviti gore umjesto tereta. Samo pazite da ne procuri inače je sve za smeće. Ostavite stajati nekih mjesec dana da se sve sažme i onda DOBAR TEK!

Od povrća može mrkva, karfiola, brokula, luk, manje glavice zelja narezane na četvrtine, krastavci, slatka feferona, paprika, zeleni pradajzi i dr. Po želji. Količine odredite sami prema želji i naravno veličini posude koju imate. U prosjeku vam treba nekih 6-10 kg povrća. Ovisno što uzmete.

Ovo je količina  dovoljna za prosječnu četveročlanu obitelj. Po želji možete složiti više ili manje. Ako vam ostane smjese, stavite ju u neku posudu koju možete dobro zatvoriti i čuvajte dok vam ne zatreba. Neće se pokvariti. A i povrće upije malo tekućine pa će vam trebati da nadodate ako vam ostane na suhom.

Uživajte u ljetno-jesenskim radostima!