Hoću konačno reda!

Sigurno se sjećate mog posljednjeg bloga od prije sto godina o načinu na koji sam organizirala igračke u sobi svog klinca. Eto nakon poprilično mjeseci moram reči da sustav funkcionira. Stvarno sam sretna, jer ne samo da moje milo djetešce sada samostalno više posprema, ne pita me svako malo „Mama gdje mi je ovo? Mama gdje mi je ono?“, nego je i meni lakše kad se zaletim u sobu s usisavačem, pa u ekspresnom roku pospremim stvari koje su bile u „akciji“. Točno znam što kamo ide i sustav s lavorima mi je super! 

Ohrabrena ovim uspjehom u dječjoj sobi došla sam do zaključka da je vrijeme i da drugi dijelovi moje kuće dobe malo organizacije. Kao što sam već navela ja sam hrčak (otvaranje ormara bez straha da pol sadržaja ispadne je umjetnost) i šlampača (čitaj: ostavljam stvari po svuda). Zanimljivo je to, jer je moja mama jedna vrlo uredna osoba, ali je zato tata kao i ja. Kod njega u radioni naći čekić je ravno zgoditku na lotu (on naravno zna točno na milimetar gdje se čekić nalazi. U većini slučajeva.). Razmišljala sam malo o tom problemu. Zapravo su me kao dijete naučili čistiti (kanta, krpa, vim, metla...), ali ne i organizirati stvari. Razlog tomu je možda činjenica da ih nismo ni imali puno. Živjeli smo godinama u stančiću od 30 kvadrata, a sve moje igračke stale su ispod jednog stolca, gdje im je bio dom kad se s njima nisam igrala. Kad smo se preselili u kuću i kad sam krenula u školu tada su počeli i moji problemi. Stvari je bilo sve više (školski pribor, knjige, papirići i sve ostale gluposti koje školarci „trebaju“), a ja i dalje nisam naučila organizirati stvari. Bile su „pospremljene“ na podu sobe (baš kao i alat mog tate po cijeloj radioni) i znala sam u tom džumbusu gdje je što. Do trena dok moja mama nije odlučila napraviti „reda“ i pospremila moj nered. Joj i naopako! Zapravo bi moja soba bila dobra kulisa za one igrice traženja predmeta u neredu. :-)

 

Danas u svojim zlatnim 30-tim, kao jedino žensko biće u kući s 3 muška stvora, starosti od 5 do 70 godina, koji su savršeno naučili prekoračiti sva 3 otirača koji su strateški postavljeni prije ulaznih vrata, koja radi u drugom gradu, gubi 3 sata dnevno na putovanje, nakon posla vozi dijete po raznim aktivnostima i nekako uvijek cijelu subotu čisti kuću koja u ponedjeljak opet izgleda kao u petak navećer, shvatila sam da je vrijeme za ozbiljne promjene. Imala sam nekoliko pokušaja, ali nisam imala dobro razrađen ratni plan.

Svjesna da ovako više ne ide jer kao i svaka žena, majka, kraljica moram ne samo brinuti o svom neredu već i džumbusu muškog roda u kući, stalno sam govorila da treba nešto promijeniti, ali nedostajalo mi je motivacije. Međutim, kako to već u životu biva, dogodilo se nešto što me toliko raspalilo da sam samu sebe konačno ritnula u guzicu i krenula. E, sad se sigurno pitate što. Evo ovako. Oko Božića stigla mi je nova bankovna kartica. Pošto mi je stara još vrijedila do kraja siječnja novo pridošlu sam pospremila. U novčanik naravno nije stala, pa je završila na „sigurnom mjestu“. Naravno nisam ju više našla. Prevrnula sam cijelu kuću, ukljućujući premetanje dvije vreće starog papira i kopanje po smeću. Kopajući sam shvatila da imam toliko nepotrebnih stvari da je to prestrašno! U međuvremenu sam prijavila gubitak kartice, uz objašnjenje operateru na telefonu da sam ju „pospremila na sigurno“, a on je suzdržavajući smijeh objašnjavao da nisam jedina. Naravno platila sam 50 kn izradu nove. 50 kn za koje sam mogla s mužem otići na rendes uz kebab i pivu!

 

Nakon ovog nemilog događaja odlučila sam promijeniti sebe i svoj dom. Naravno nije stvar samo u tome da nešto pospremite, jer samo nagurati stvari u ormare i ladice ne zanači ništa, nego da stvorite sustav koji će taj red i održati dugoročno, ali sustav mora biti prihvatljiv i za ostale članove kućanstva. Možda ćete me smatrati ludom, ali sjela sam za računalo i pro-google-ala svoj problem. Našla sam hrpu članaka i youtube videa o ovoj tematici (naravno gotovo ništa na hrvatskom, već na engleskom) i shvatila da nisam usamljena. To me ohrabrilo, dalo motivaciju, ali i ukazalo na razne probleme zbog ćega se zapravo događa taj kronični hrčkovitis i šlamperajitis. Pošto o ovoj tematici na webu nisam našla gotovo ništa iz našeg govornog područja (očito da su žene u ovim krajevima izuzetno uredne i organizirane) odlučila sam proces organizacije svog doma i svoj napredak podijeliti s vama i naravno iskoristiti vašu pozornost sebi kao motivaciju. Pokušat ću svaki ili svaki drugi tjedan objaviti jedan post gdje ću vam pokazati svoj napredak. Naravno vaši komentari, sugestije i vlastita iskustva su dobrodošli. Možda se čak bacim i u vlogerske vode.

Za sve vas koje možda zanimaju youtobe gospođe koje su mi motivacija evo nekoliko linkova:

https://www.youtube.com/channel/UCcvu0uB6SzugED_5FEC7Z0Q 

https://www.youtube.com/user/OrganizedClutterbug

https://www.youtube.com/user/DoItOnaDime 

Ono što sam shvatila gledajući video uratke ponajviše ovih triju žena je da sam morala promjeniti način razmišljanja. Jedan od osnovnih problema je da imamo previše stvari i da je većina nas tip osobe "daleko od očiju daleko od srca", ali i uma. Nešto gurnemo nekamo i zaboravimo da to uopće i posjedujemo, što je očit znak da bez toga možemo živjeti. Organizirati prostor počinje sa razvrstavanjem stvari koje imamo, bacanjem nepotrebnog (ili donacija, prodaja, glavno da ode iz kuće), a tek zatim sa stvaranjem sustava gdje svaka stvar ima svoj dom, poznat i vidljiv svima. Malo sam proučavala razne sustave i došla do zaključka da meni najbolje odgovara sustav sa spremnicima u koje stavljam stvari i na koje nakon toga nalijepim naljepnicu i tako točno znam gdje je što. Pisanje naljepnica možda zvuči glupo, ali kad napišete naljepnicu to je kao da osobi dodijelite adresu, stvar je dobila svoj dom, a on je vidljiv i svim drugim ukućanima. Na taj način sami sebe tjeramo da budemo dosljedni. Nećemo knjigu staviti na mjesto gdje piše "Plastične zdijele". Budimo realni, pa i na kontejerima za smeće piše što ide u njih!

Međutim sustav sa spremnicima ne znači stvoriti prostor u koji samo preselite svoj nered. Stvarno treba uključiti mozak i razmisliti što mi stvarno treba, što me čini sretnim (osobito kod odjeće, jer traperice koje žuljaju, neudobne su i u kojima mi iskoći špek nisu nešto što želim zadržati). 

 

Jednu stvar koju sam do sada naučila je da postoje dvije vrste organizacije makro-organizacija i mikro-organizacija. Kod makro-organizacije napravite neki osnovni red, npr. sve račune, odreske plačenih računa i blok na kojem računate režije stavite u jednu ladicu. Mikro-organizacija dolazi nakon toga: razdvajanje svih tih papira po kategorijama, npr. računi koje treba platiti u jednu koveru, svi odresci od 2015. u drugu, svi odresci od 2016.u treću itd. Ja se trenutačno još zabavljam u makro svijetu. Mikro svijet će uz Božju pomoć biti nadohvat ruke u dogledno vrijeme. 

Naučila sam još puno toga, ali to će biti teme za neki drugi post.

Eto nisam počela 1.1.2016. godine sa odlukom svoj dom učinim boljim mjestom, ali nadam se ću do nove godine biti zadovoljna onim što sam postigla. Ako imate kakvo pitanje, komentar ili sugestiju samo dajte! Ja ću se potruditi kroz par dana pokazati kako napredujem a do tada želim svima vama lijep i organiziran dan!

Mama na zadatku!

Veliko čišćenje i kako pomoći djeci da nauče pospremati

Evo ovog proljeća poćela sam pisati ovaj post, ali nikako da ga završim. Uhvatilo me proljetno čišćenje i očajavala zbog nereda u dječjoj sobi koji nikako nisam uspjevala riješiti. Evo u nastavku kako je to izgledalo prije 2 mjeseca.

"Stiglo nam je proljeće, ptićice pjevaju, svijaju svoja gnijezda, proljetnice cvatu, a u nama se budi onaj medo brundo koji je cijelu zimu pokušao prespavati, iako mu mi baš i nismo dali mira. I kad se medo probudio i pogledao oko sebe ostao je malčice zabezeknut, jer kuća/stan baš i ne izgledaju onako kako bi on htio. Što sad? Pljuni u šake i kreni na posao!

Ali stani malo! Nije uvijek sve tako jednostavno. Nije "pospremiti" gurnuti nešto u neku ladicu gdje nitko neće vidjeti, tek toliko da se makne s puta. Kad ćete to "nešto" slijedeći puta trebati, potrošiti ćete sate, ponekad i dane da to ponovo nađete. Zvuči poznato?

Za mene je to problem koji me ganja godinama. Zapravo sam uvijek bila hrčak, čuvar stvari, svraka koja čuva sve ono što možda nije sjajno za oko, ali je sjajno za dušu. Moja soba je nekad imala samo stazu do kreveta i do pisaćeg stola. Sve ostalo je bilo prekriveno papirima, knjigama, bojicama..... Moja mama je doživljavala živčane slomove. Kada više nije mogla i pospremila cijeli taj brlog, onda sam ja doživljavala živčane slomove, jer sam se u tom svom neredu dobro snalazila, dok je u njenom redu za mene bio kaos.

Kad sam se udala stvari su se malo izmijenile. Sad sam bila zadužena za svoj, ali i za mužev brlog. Kad je došao klinac stigao je i treći brlog. UUUŽŽŽŽŽŽAAAAAAAAAAAAAASSSSSSSSS!!!!!! 

Nekako sam plivala zadnjih 10 godina. Moja kuća je čista, nemojte misliti da živimo ko neki likovi iz "Odreda za čistoću", ali nije nikada onako pospremljena kako bi trebala biti ili točnije kako bih ja to željela. Uvijek ima stvari koje stoje naokolo, kuhinja je velika, ali radna površina je uvijek puna stvari. Spavača soba je postala svaštara u koju se gura sve ono što treba maknuti iz vidika. Cijeloj toj priči ne ide u prilog ni činjenica što radim u drugom gradu i gubim hrpu vremena na putovanje, a i skoro svako popodne moram klinca voziti na neke aktivnosti. Vikend nema dovoljno dana i sati da se sve stigne. (Živjeli izgovori, ali tako nam je lakše.)

Ono što me potaklo na razmišljanje kako konačno riješiti taj problem je bila rečenica koja je sve češće bila upučena mom skoro petogodišnjaku. POSPREMI IGRAČKE, POSPREMI SOBU! KAKO MOŽEŠ U VRTIĆU, A DOMA NE!

I tada mi je sinulo... Ma kako može u vrtiću, a doma ne? U čemu je stvar? Znam da je teško zahtjevati da dijete bude uredno, ako ja baš i nisam najsjajniji primjer, ali ima tu još nešto, jer znam da većina roditelja, pa i oni najuredniji imaju taj isti problem.
Slijedeći put kad sam otišla u vrtić uzela sam si malo vremena i pogledala njihovu sobu i shvatila zašto mogu tamo, a doma ne. U vrtiću svaka stvar, svaka igračka, knjiga, bojica, škare, papir imaju svoj dom. Taj dom je označen slikom i riječima. Oni imaju putokaze, upute, vrlo jasan sustav koje dijete može sljediti. Kad sam došla doma potražila sam na youtobe-u upute kako organizirati dječju sobu i našla hrpu videa i svi su govorili isto: izbaci, razvrstaj, označi i budi dosljedan. Nije dovoljno samo kupiti kutije u koje će igraćke ići, jer bez razrađenog sustava, sve će biti nagurano u te kutije i onda slijedi:

klinac:  "MAMA NE MOGU NAĆI TOMICU!!!"

mama: "PA GDJE SI GA POSPREMIO?"

klinac: "SVE SAM PRETRAŽIO NEMA GA!!!"

mama nakon ulaska u sobu u kojoj su sve igračke završile na podu tijekom potrage: " E ŠEFE OVO ĆEŠ POSPREMITI KAKO ZNAŠ I UMIJEŠ!!! DA POSPREMAŠ ZNAO BI GDJE TI JE TOMICA!!!"

Pospremiti kako znaš i umiješ? Kako će petogodišnjak pospremiti nešto što je u tom trenutku preveliki zadatak čak i za mamu? Je li realno očekivati da će on odraditi nešto nad čim bi i odrasli pokleknuli? Na taj način ta soba nikada neće biti pospremljena.

Možda će biti smiješno, ali danima mi se vrtilo u glavi: izbaci, razvrstaj, označi, budi dosljedan.

I onda sam krenula. Otišla u Ofertissimo i kupila 7 lavora za sitne novce, koji taman stanu na policu koju već ima. Uzela vreću za smeće, kutiju za stari papir i kutiju za igračke kojima se više ne igra, koje je prerastao ili ih nikad nije volio. Te igračke će otići pa-pa u druge dječje ruke. To je onaj dio IZBACI - maknuti fizički sve ono što je potrgano (u smeće i nikamo drugdje), što je prerašteno i što nije voljeno. Ukloniti iz prostora, zauvijek!

RAZVRSTAJ: svi autići u jednu kutiju; sve pruge od Lego-vlakića u drugu; svi vlakovi i čovječuljci (odvojeni u zasebnu malu kutijicu unutar velike) u treću, itd., itd. 

OZNAČI: na svaku kutiju, lavor ili slično staviti naljepnicu sa slikom i nazivom onoga što je unutra. Možete skinuti s interneta, ili možete poslikati sadržaj uredno složene kutije i isprintati i naljepiti na kutiju. Svakoj kutiji treba dati dom. Točno određeno mijesto gdje ona UVIJEK stoji.

DOSLJEDAN: budi dosadan sebi, djetetu, partneru i cijelom svijetu da se od tog trenutka stvari pospremaju SVAKOG DANA, NA TOČNO ODREĐENO MJESTO. To je najteži dio, koji me još čeka. Javiti ću jesam li uspjela.

Igračke su za sobom povukle i ormare, pa je i tu trebalo maknuti sve što se više ne koristi. Moram priznati da sam ostala šokirana koliko sada imamo mijesta, čak neke police u ormaru zjape prazne, a razmišljala sam o kupnji još jednog ormarića za igračke.

Međutim shvatila sam i zašto je ovaj način organiziranja tako težak, ne samo fizički, već i psihički: naime kada krenete  dio IZBACI on je emocijonalno ponekad jako bolan. Zašto?

1. žao vam je nešto baciti, jer ste krvavo radili da zaradite novce  kako biste to mogli kupiti. 
2. baciti ćete nešto što, tehnički gledano, nije vaše već djetetovo. Grižnja savjesti je bitan faktor u tome.
3. morati ćete se suočiti s hrpu uspomena koje i vas vežu za određenu igračku. Pojaviti će se slike kako se vaše dijete s tim voljelo igrati kad je imalo 2 godine. Ali sad ima 5 i ta igračka više nije dio života vašeg klinca, već samo predmet koji zauzima prostor i stvara nered. Ako vas jako srce boli poslikajte ga za uspomenu prije nego što ga bacite ili stavite u kutiju za prosljeđivanje dalje.
4. mogu vas shrvati i stvari koje možda niste očekivali. Mene je satrlo makivanje posteljine za kinderbet, jer sam postala bolno svjesna činjenice da je vjerojatnost da imam još jedno dijete, koje toliko želim, nakon 5 godina bezuspješnog pokušavanja poprilično jednaka 0. U korist mi ne idu ni mojih 36 i muževih 40 godina, kao ni činjenica da on baš i nije previše zagrijan za još jednu rundu noćnih dizanja, pelena i ostalog, nakon što smo konačno došli do faze kada imamo "velikog" dečka. Na tu misao se naravno vezala i ona da je možda vrijeme da se počnem rješavati dječje odjeće koju je mali prerastao (imam još ama baš svaku krpicu, osim par poderanih stvari koje sam bacila), kolica, kadice i ostalog čime sam zatrpala ormar u pegleraju. Kada odlučim to napraviti to znači konačni oproštaj od sna za još jednim dijetetom i moram priznati da za taj korak još nisam spremna.
5. strah da će dijete zatražiti nešto od onog što ste maknuli. Prvo i prvo što je potrgano, pa da je ne znam kako bilo skupo ili je voljeno mora u kantu za smeće, jer može za dijete biti opasno. Idite od činjenice da se dijete može ozljediti: može progutati sitne dijelove, porezati se i sl. Vi morate jamčiti za njegovu sigurnost, pa i po cjenu cendranja. One igračke koje ste odlučili prosljediti dalje ne morate odmah dati u nove ruke. Pospremite ih nekoma gdje su van djetetovog vidokruga, npr. na 2-3 mjeseca. Ako djete zatraži nešto od toga vratite mu, ako ne, znači "Daleko od očiju, daleko od srca". Kad prođe zacrtani rok, potrpajte sve u auto i dajte u dobre ruke. Vrtići se većinom vesele donaciji igračaka,  ali pitajte prije nego ih "iznenadite" s punim prtljažnikom.
6. prestanite kupovati toliko igračaka! Jeste li svjesni da djeca koja imaju previše igračaka postanu preopterečena količinom. Na kraju se s ničim ne igraju, već samo trgaju. Ne razvija im se kreativnost i na kraju imamo generaciju djece koja se ne zna igrati. Ta generacija često puta već s 5-6 godina tipka samo po računalu ili mobitelu. Je li normalno da 10-to godišnjak ima facebook profil? Kada ste zadnji put vidjeli djete koje se iskreno veselilo kad je nešto dobilo? Tko je tome kriv? Mi roditelji. Nisam baš toliko stara, ali sječam se vrlo živo da sam poklone dobivala samo za rođendan i ponekad za Božić. Nije bilo za Uskrs, početak školske godine, svaku dobru ocjenu, a pogotovo ne svaki put kad se išlo u šoping. Slinila sam za barbikom (pravom barbikom, ne onim lažnjakima s placa) godinu dana u izlogu jednog dučana. Pokušala sam skupiti novce za nju, ali činjenica da je ona koštala skoro pol mjesečne plače moje mame u ono doba nije mi išlo u prilog. Na kraju sam ju dobila za rođendan, mislim 10-i. Nitko nije bio toliko sretan! Od odjeće sam imala samo ono što je došlo uz nju, a ostalo smo moje frendice i ja šivale iz raznih krpica. I bile smo sretne! Jesu li naša djeca danas sretna s 20 barbika i 3 kutije odjeće i ostalih gluposti za njih? Igraju li se uopće s njima? Konzumerizam oduzeo je našoj djeci veliki dio djetinjstva, mogućnost kreativnog razmišljanja i riješavnja problema, samostalnosti i odgovornosti. Djeca su danas postala statusni simbol preko kojih roditelji iskazuju svoju financijsku moć (bila ona realna ili ne). Znajte da je manje često puta više.

I da znate da je odlazak na igrlište, lizanje sladoleda u parku, igranje društvanih igara ili jednostavno glupiranje, skakanje po krevetu ili šetnja po prirodi najbolje što si možete priuštiti. Naučite djecu pecati, saditi cvijeće, prati suđe, izrađivati luk i strijelu od ljeskovih grana i špage. Ne kad već imaju 10 godina i počne ih lupati pubertet, nego kad su još kikaći u vrtiću, kad je tata heroj, a mama žena njihovog života. Uživajte u njima jer će tako brzo postati veliki, a mi stari.

Malo sam odlutala s teme, ali to su pozitivne nuspojave  koje jedno dobro pospremanje može imati. U svakom slučaju odlučila sam u ovoj 2015. godini dovesti svoju kuću, svoje stvari i sebe u red. Truditi ću se redovito objavljivati svoj napredak s malim savjetima koji su meni pomogli i naravno plakati ću vam na ramenu kako mi je teško ;-) ili možda kako se osjećam pobjednički :-o? Nikad se ne zna bez ciganke - kako bi to jedna meni draga osoba stručno rekla"

Evo nakon 2 mjeseca moram reči da sam zadovoljna postignutim. Klinac više posprema i zna točno gdje mu je što. Još uvijek me ponekad pita za pojedinu igračku, ali sve rijeđe.  A sada evo i slikica kako to izgleda.

 Na polici su lavorčići koji svaki imaju naljepnicu o sadržaju koji ide u njih.

Dio igračaka koji nije stao na policu nalazi se u ormaru. I ovdje je sve označeno.

 

 

Sapuni na drugačiji način

Svima su poznati sapuni, njihov izgled i način upotrebe. Ali što kažete na sapune koji izgledaju ovako

Ne ne, nisam se zabunila i stavila slike kolača. Ovo su sve sapuni. I koriste svojoj osnovnoj svrsi - održavanju osobne higijene. Zanima vas kako se izrađuju? Onda pogledajte ovo:

Sapuni - carstvo mirisa i pijene

Dragi moji konačno novi posta nakon jaaaaaaaaaaaaakkkoooooooooo dugo vremena, ali nažalost želje su jedno, a mogućnosti drugo.

Evo bacila sam se u novi hobby koji me oduševljava (kao što se vidi ne samo mene), koji je u meni probudio kemičara, biologa i alkemičara :-). Kao što vam naslov otkriva radi se o izradi sapuna. Od studentskih dana nisam se osjećala tako uzbuđeno, osjećam se kao da sam se vratila na one silne praktikume iz kemije i biologije, izvukla sam svoju kutu iz tog razdoblja i ponovo osjetila strast za svoju struku (za one koji ne znaju po zanimanju sam profesorica biologije, ali već godinama radim u privatnom sektoru kao stručnjak zaštite okoliša). Suhoparna papirologija s posla nije ono što sam nekad sanjala da ću raditi, pa mi je ovo vratilo dio one strasti i podsjetilo zašto sam krenula u prirodnjake. Ali skrenula sam malo s teme...

Prvi sapun sam napravila totalno bezveze. Zapravo sam počela filcati vunu, pa sam proučavajući ovu tehniku saznala da je za filcanje najbolji sapun od čistog maslinovog ulja. Gdje ga kupiti kod nas? U svojoj kuhinji. Našla sam recept na internetu, od jednog farmera nažicala natrijevu lužinu i bacila se na posao. Na kraju sam prestala filcati, jer sam se strastveno navukla na izradu sapuna. 

Naravno morala sam odmah uključiti i biologa koji strastveno proučava dobrobit raznih ulja na našu kožu , namače neven, ružmarin i lavandu u ulju, kako bi ih kasnije ukomponirao u svoje kreacije i kuha čajeve i radi infuzije koje također završe u sapunu.

Peremo se svi s mojim kreacijama iako je moj muž u početku bio jaaaaaaakoooo skeptičan i trebalo mu je neko vrijeme da isproba. U međuvremenu mi je rekao da su mu se na leđima povukli prištići i da mu se koža toliko ne masti. To je najvjerojatnije zato jer ovi sapuni koži vračaju dio masnoće, nemaju sastojaka koji iritiraju kožu i ona ne uzvraća udarac dodatnim mašćenjem koje uzrokuje začepljenje pora i stvaranje prištića. 

Prvih par sapuna bili su klasičnog izgleda, bez puno "kerefeka" jer sam prvo morala uloviti ritam s tehnikom izrade. Shvatiti koliko brzo će se sve zgusnuti, koja receptura se kako ponaša, a trebalo je nabaviti i potrebu opremu.

Naravno ja ne bi bila ja kad ne bih u cijelu stvar ubacila malo kreativnosti, pa moje posljednje kreacije ne izgledaju baš na sapune kakve znamo s polica dućana. A u glavi ima tisuću ideja.  Biti će još svačega. I da se zna počele su se izrađivati i kremice, ali o tome jednom drugom prilikom. Sad malo sličica...

 Ovo je vrlo "sofisticirana" oprema potrebna svakom tko izrađuje sapune - kalupi i rezač. Pošto je moj tata umirovljeni stolar i tapetar, koji me uspio naučitit neke tajne obrade drveta ovi predmeti su mojih ruku dijelo. Imam čak još i sve prste ;-)

 Prirodno, mirisno, lijepo i prirodno...

 I evo malo božićnog ugođaja...

 I naravno svaki sapun ima listu sastojaka i moj facebook profil

Torte od pelena

Babinje i krštenja su uvijek prigode da drage ljude usrećimo potrepštinama za njihove prinove.
Meni su osobito bili dragi gosti koji su donijeli pelene, jer njih nikad dosta!

Kad odlučite nekome pokloniti pelene to možete učiniti ovako...

...ili ovako...

 (molim zanemarite nered!)

Kad sam prvi puta vidjela nešto ovakvo mislila sam kako je jako komplicirano nešto takvo napraviti, ali malo istraživanja na internetu i malo vlastite kreativnosti i logičkog razmišljanja doveli su do saznanja da sve što zapravo trebamo je malo vremena i volje. A kako bi svima koji su radoznali malo olakšala izradu nečeg sličnog evo uputstva kako je nastala posljednja kreacija - ATV vozila (all terrain vehicles)  s prikolicom. Evo kako takvo vozilo izgleda u stvarnosti.

Za početak nisam znala što ću napraviti. Stavila sam na stol sve što sam kupila i namjeravala odnijeti i razmislila što bi se dalo od toga složiti.

Odlučila sam napraviti nešto na 4 kotača i krenula u njihovu izradu. Da biste si olakšali posao uzmite neki mali kalup za kolače ili manji lonac. Ja sam uzela obruč jednog dječjeg kalupa za kolače (promjer cca 15 cm).

U obruč slažete pelene i to tako da svaka bude 2-3 cm pomaknuta od prethodne. Preklopi će biti s vanjske strane, a pasice će doći u sredinu kotača i tvoriti otvor za "osovinu".

Evo ovako to izgleda kad je gotovo. Odozgo...

...i sa strane...

Sada sve skupa treba učvrstiti. Najjednostavniji i najbrži način su gumice, onakve kakve koristimo u domaćinstvu. Za kotače trebaju malo veće. Ove su 6 cm i kupila sam ih za nekih 10-tak kn u Narodnim novinama. Sad ih imam za 3 života dosta!    :-)

Ako su gumice tanje stavite 2 ili 3. I sada cijeli postupak ponovite dok ne dobijete broj kotača koji želite. U mom slučaju 4.

 Da se gumice ne bi vidjele omotajte svaki kotač ukrasnom vrpcom. Prvo izmjerite koliko vam treba i odrežite ju nekih 3-4 cm veću kako biste ju lakše spojili.

Ako koristite tekstilne trake kao što sam ja učinila, tada rubove spalite kako se ne bi odvajali končići ili kak mi to doma velimo da se ne bi rihljalo...

 Sad trakicu zaljepite, najbolje pištoljem za vruće ljepljenje ili trakom koja ljepi s dvije strane ili možete koristiti i pribadače. Malo je teško s dvije ruke ljepiti i slikati istovremeno.

OPREZ: Ako koristite pribadače pazite da ju ne zabodete u pelenu. Moglo bi doći do ozljeđivanja bebe koja će tu pelenu dobiti na guzu!

 Od kartona napravite podlogu na kojoj će vaša torta od pelena stajati. Najbolje je dva kartona zaljepiti zajedno, jer cijela torta može biti poprilično teška. Omotajte ga nekim lijepim ukrasnim papirom.

Da bi kotači ostali tamo gdje ih želimo zalijepite iz trakom koja lijepi s dvije strane (ja sam koristila onu s kojom se lijepe tepisoni i linoleumi).

Sada dolazi na red "osovina". Kotače treba međusobno povezati na taj način da se kroz sredinu kotača provuče nešto dugačko i ne predebelo. To može biti dekica koju ste čvrsto umotali u kobasicu ili nešto slično. Ja sam za ovo upotrijebila štrampe (za sve one koji nisu upoznati s ovim žargonskim izrazom: štrample = čarape s gaćicama.

 Kako bih lakše provukla štrample kroz rupu uzela sam komad žice i upotrijebila ju kao iglu.

 Dio sa pasicom sam umotala u kobasicu i gurnula u sredinu kotača.

 Stopala sam čvrsto svezala u čvor i gurnula ga opet u kotače.

 Na kraju je cijela stvar izgledala ovako. 4 kotača povezana s jednim štramplama.

Od drugog para štrampla sam napravila volan. Provukla sam ga kroz prednje kotače, uz već prije provučene "osovine".

 Povezala sam ih gumicom uz kotače i na drugom mjestu nekoliko centimetara iznad.

Kroz tako nastalu rupu provukla sam kremicu. Možete staviti boćicu, osobito lijepo izgledaju one sa poklopcem u boji. Na taj način dobijete...

...prednje svijetlo.

 Od stopala štrampla oblikovala sam volan, navukla sam na njih čarapice kako bi dobilo potrebnu čvrstoću i oblik.

 

 Stavila sam slinček ispod svijetla i na taj način dobila blatobran. Drugi sam stavila na stražnje kotače i dobila stražnji blatobran. Ispod kremice sam nagurala čarapice i na nju stavila vozača...

 

Tko veli da zečice ne znaju voziti nabrijane mašine ;-)...

 

Slijedi prikolica. Oko bombonjere sam zalijepila karton...

... i napravila kutiju.

 Sa trakom za ljepljenje tepiha sam ju učvrstila na podlogu.

 Sada kutiju treba "obući" da se ne vidi karton.

 Dva mala ručnika...

i slinček s natpisom umjesto tablice...

 ... i naravno kotači.

Kotače sam napravila od dva para čarapica - 1 par = 1 kotač



Čarapice se  presavinu na pola...

... i namotaju poput puževe kućice.

Kad sam namotala prvu, oko nje sam namotala drugu, ali tako da sam otvor črapice ostavila nenamotan, jer...

...on se prebaci preko "puža" i učvrsti cijelu stvar.

 Od iza ovo izgleda ovako...

...a ovako sprijeda. Kotač zalijepite trakom za tepihe na mjestu gdje ih želite na prikolici. Možete staviti 2 ili 4, po želji.

Zatim sam pomoću gumice učvrstila zeku za kremicu...

... i od namotanog ručnika složila mu udobnu sjedalicu.

 

Sada natovarite prikolicu...

 ...ukrasite po želji i...

...TA-DA gotovo!

Po želji umotati u celofan ili til i nekome uljepšati dan.

Evo pošaljite mi slike svojih remek dijela od pelena, pa da ih i drugi vide.