Zbogom psovkama!

Prošlu nedjelju na Misi bila je jedna stvarno dobra propovijed. Konačno jedna vezana uz današnji život i problematiku. Nešto što proživljavam svaki dan - nažalost. Bez obzira jeste li vjernik, bez obzira je li vam stalo do 10 Božjih zapovijedi ili nekih drugih pravila koje propisuje vaša vjeroispovijest, bez obzira jeste li agnostik ili ateist, otići danas bilo gdje, a ne biti bombardiran gadostima iz tuđih ustiju je nemoguća misija. Kuda god se okrenemo - psovke. I to sve gadnije i ružnije.

                Kada ste zadnji put promatrali djecu ispred neke škole? Ja ih izbijegavam, jer me boli srce kad čujem kikiće od nekih 10 godina kako jedan drugome psuju sve po spisku. O onim starijima neću ni govoriti jer oni su već podosta obogatili svoj psovački izričaj.Pitam se čujuj li roditelji kako se djeca međusobno razgovaraju, upozore li svoju djecu na činjenicu da je to toliko ružno da se nekim ljudima nakostriješi svaka dlaka na tijelu? Pitam se kakav je riječnik u kućama tih malih „kočijaša“? Je li kod njih psovka zamijena za “dobro jutro“ i „dobar tek“? Kakav je to svijet u kojem je psovka glavna poštapalica dijetetu koje još ni ne zna što te riječi koje izgovara znače?

Putujem svaki dan vlakom na posao u drugi grad. Usput na svakoj stanici u vlak ulazi hrpa srednjoškolaca i studenata koji putuju u školu. E to da čujete! Kao da se vozite vlakom ravno u pakao. Bez kulture, srama, poštovanja... U vlaku se danas šeću zaštitari! Zamislite, ne možemo više ni putovati bez zaštitara. Imam nekoliko susjeda koji su silni psovači, ali mislim da bi nakon 2-3 putovanja ovim vlakom podosta naučili.

Pitate se čemu jadikovke oko nečega što se, po mišljenju mnogih, ionako ne da promijeniti. Živimo u ružnom svijetu, u ružnim i teškim vremenima, proživljavamo ružne stvari, pa zato koristimo i ružne riječi. Ako tako nastavimo i ne pokušamo promijeniti način na koji naša djeca razgovaraju, kakva će tek njihova djeca biti? Hoće li prva rijeć biti mama, tata ili nešto čemu nije mjesto u dječjim ustima?

 Ja se borim protiv toga da moram slušati ono što ne želim. Znate li kako putujem vlakom? Sa slušalicama u ušima slušajući radio ili gledajući film na laptopu. Naravno podosta pojačano da nadglasa sve one stvari koje vrijeđaju moje uši i moje ljudsko dostojanstvo.Nedavno sam upozorila kolegu na poslu da me užasno vrijeđa i smeta kad psuje Boga i da ga molim da to u mojoj prisutnosti ne čini. Rekla sam mu ako smatra da već mora opsovati neka bude toliko ljubazan suzdržati se barem od psovanja Boga na radnom mjestu. Malo me čudno gledao, ali se i suzdržava, ponekad mu pobjegne, ali vidim na izrazu njegovog lica da je skužio da je izrekao ono što sam ga zamolila da ne govori. Da svi tako čine kako bi se ovaj svijet promjenio!

Pokušavam svakodnevno obraniti svoje najmilije od loših stvari. Pokušavam zaštiti svoje dijete od onih ljudi kojima je najveća fora dijete od 2 godine naučiti da nekog pošalje nekamo ili da pokazuje ružne geste jer još ne zna govoriti. Ne uspijem svaki put, ali kad uočim da ga je netko krenuo učiti nešto nepoželjno tada tu osobu pitam ne bi li bilo pametnije da ga nauči da se prekriži, izmoli molitvu ili ako ga ne zanima vjera, ne bi li bilo pametnije da ga nauči puhati nos, obrisati usta ili reći hvala, molim i oprosti! Većina me tada glupavo gleda na što je moj odgovor ako ga nemaju učiti čemu pametnome onda neka ga ne uče ništa. Nakon nekoliko ovakovih mojih izjava ljudi su prestali. Čak su govorili drugima u društvu koji imaju naviku djecu učiti gluposti, da je mali dobar, da ga mama lijepo odgaja i da ga svi trebaju učiti pametnim stvarima. Kako bih ja željela da se ovakav stav poput virusa proširi svijetom!

E sad već neki od vas kimaju glavom i misle si u kojem svijetu ova živi? Nemojte misliti da sam naivna. Znam da će moje dijete u vrtić i u školu, u društvo djece od koje će ćuti svašta, naučiti svašta, donijeti doma svakakve izraze i oblike nepoželjnog ponašanja. Znam da ga ne mogu zaštiti od ovog svijeta, ali ga mogu naučiti da ne mora činiti ono što drugi čine, da ne mora govoriti ono što drugi govore i da ne mora slušati ono što nije dobro za njegove uši i za njegov um. Naučiti biti svoj, naučiti upozoriti okolinu da nešto ne želi i nećete tolerirati. Mogu zamoliti ljude oko sebe da poštuju sebe i druge i prestanu ili barem pokušaju prestati činiti stvari koje su nepoželjne, govoriti stvari koje su nepoželjne. Mogu zamoliti sve vas da postanete svijesni svojih i tuđih riječi, da počnete upozoravati sami sebe i jedni druge da nešto nije uredu. Ako bi se svi počeli ovako ponašati tada bi se pomaklo nešto u našim glavama, dušama i u našem društvu. Psovkama nećemo uljepšati ovaj svijet, riješiti probleme ili živjeti bolje. Međusobnim poštovanjem, ljubavlju i osmijehom možemo.

Pizzete

Kod nas se u zadnje vrijeme zaredalo nekoliko prigoda kada nam je trebalo nešto fino, brzo i jeftino za počastiti. Pošto večina ljudi voli pizzu, ovo mi se činilo super i za svačiji ukus, a i nije neki kunst za pripremiti. Usput pizzete su odlične za "počistiti" frižider od svih onih komadičaka salame, sira i sličnih stvari koje će inače za 2-3 dana završiti u smeću.
Evo recepta:
60 dag brašna (kakvo imate, oštro glatko nema veze)
1 germa (kvasac)
1 žličica šećera
malo soli
1 dl ulja
toplog mlijeka po potrebi
U malo mlijeka stavite šećer i germu nek se diše. U međuvremenu izmjerite sve ostale sastojke i stavite u zdijelu. Dodajte dignutu germu i uz dodavanje toplog mlijeka zamjesite mekano tijesto, poput onog za štrukle. Ostavite da se diže cca. 30 minuta. Razdijelite na 2 dijela i svaki razvaljajte na debljinu od nekih 1cm. Pomješajte malo ulja s kečapom i tom mješavinom premažite tijesto. Posipajte sirom, pancetom, šunkericom ili što već volite ili vam se mota po frižideru. Zarolajte i režite šnite debljine 2-3 cm. Šnite naslažite u nauljeni lim i pecite na 180 Celzijusa nekih 20-30 minuta. Kad izvadite iz pečnice naslažite pizzete u zdijelu obloženu kuhinjskim ubrusima i pokrijte krpom te ostavite stajati nekih 10 minuta (ovo bi trebalo napraviti sa svim vrstama diganog tijesta jer tako ostaje sočno i mekano). Poslužite toplo veselom društvu!

Slike nemam jer je ekipa sve smazala prije nego sam uspjela uslikati. Ali obećajem da će uskoro osvanuti.

Razmišljam da bi se ovo dalo izvesti i u slatkoj varijanti. Kad isprobam podijelit ću svoja iskustva s vama.

Pusa i dobar tek!

Marmelada od crnog grožđa

Jedan od karakterističnih mirisa ovog dijela kasnog ljeta je miris grožđa. Berba se zahuktala ove godine znatno ranije nego inače. Nadam se da ćete uspjeti pronaći još negdje neobrano crno grožđe da isprobate ovaj recept. Ja koristim tzv. katabu. To je mirisna stara sorta crnog grožđa koja slovi kao jedna od najboljih za izradu crnog vina, ali i marmelade od grožđa.

Postupak je jednostavan:
Uberete grožđe, po potrebi operete i skinete bobice s peteljki. Sve lijepo izgnječite tako da pusti sok. Ja sam to napravila sa štapnim mikserom. Zatim prokuhajte nekih pola sata-sat da omekša. Pasirajte, po volji vruće ili hladno.

Postoje 2 verzije, prvo je džem, a drugo marmelada.
1.) Po litri propasiranog soka dodajte 1 kg šećera i 1 želin. Kuhajte po uputi na želinu.
2.) Po litri propasiranog soka dodajte 1 kg šećera i kuhajte dok se ne zgusne do željene gustoće.

Vruće puniti u staklenke i čvrsto zatvoriti poklopcem. Staklenke složiti u korito obloženo dekom i dobro ih zamotati da se polako hlade. Na taj način se sve skupa "pasterizira".

Meni se ne da gnjaviti s celofanima, vrućim staklenkama i svim ostalim cirkusima koje nailazim po receptima i knjigama. Ja to direktno iz lonca vrelo sipam u hladne staklenke i dobro zatvorim njihovim poklopcem. Samo morate paziti da su poklopci čisti i da nisu oštećeni ili izvitopereni jer će povući zrak i pokvariti će se marmelada. I moja mama stalno tako radi i s ajvarom i sokom i svime što se kuha i sipa u staklenke ili boce. Nikad nam nije pukla ni jedna!

Javite kako vam je ispalo!

Zimnica - Turšija

Evo došlo nam je vrijeme zimnice! Ulovila sam malo vremena da s vama podijelim jedan dobar recept kako nabrzaka i bez milijon flašica složiti veću količinu zimnice. Evo što vam je potrebno za tzv. Turšiju:

8 litara vode
2 litre alkoholnog octa
400 grama šećera
300 grama soli
1 konzervans
1 vinobran
povrće po želji
jedna veća kanta s poklopcem (cca 20 l)
mreža za pokrivanje zimnice ili tanjur ili neki drugi teret.

Vodu, šećer, sol i ocat stavite u jedan veliki lonac i pustite da zavri. Kad se ohladi umješajte vinobran i konzervans. Povrće operite, očistite i stavite u kantu. Zalijte otopinom za turšiju i pokrijte mrežom (ima ih u poljoapotekama i nekim trgovinama mješovitom robom) ili tanjurom da povrće ne pliva na površini. Možete napuniti i nepropusnu vrećicu vodom koju dobro zatvorite, pa staviti gore umjesto tereta. Samo pazite da ne procuri inače je sve za smeće. Ostavite stajati nekih mjesec dana da se sve sažme i onda DOBAR TEK!

Od povrća može mrkva, karfiola, brokula, luk, manje glavice zelja narezane na četvrtine, krastavci, slatka feferona, paprika, zeleni pradajzi i dr. Po želji. Količine odredite sami prema želji i naravno veličini posude koju imate.

Ovo je količina  dovoljna za prosječnu četveročlanu obitelj. Po želji možete složiti više ili manje. Ako vam ostane smjese, stavite ju u neku posudu koju možete dobro zatvoriti i čuvajte dok vam ne zatreba. Neće se pokvariti. A i povrće upije malo tekućine pa će vam trebati da nadodate ako vam ostane na suhom.

Uživajte u ljetno-jesenskim radostima!

Došlo nam je vrijeme zimnice! Ulovila sam malo vremena da s vama podijelim jedan dobar recept kako nabrzaka i bez milijon flašica složiti veću količinu zimnice. Evo što vam je potrebno za tzv. Turšiju:

8 litara vode
2 litre alkoholnog octa
400 grama šećera
300 grama soli
1 konzervans
1 vinobran
povrće po želji
jedna veća kanta s poklopcem (cca 20 l)
mreža za pokrivanje zimnice ili tanjur ili neki drugi teret.

Vodu, šećer, sol i ocat stavite u jedan veliki lonac i pustite da zavri. Kad se ohladi umješajte vinobran i konzervans. Povrće operite, očistite i stavite u kantu. Zalijte otopinom za turšiju (hladnom) i pokrijte mrežom (ima ih u poljoapotekama i nekim trgovinama mješovitom robom) ili tanjurom da povrće ne pliva na površini. Možete napuniti i nepropusnu vrećicu vodom koju dobro zatvorite, pa staviti gore umjesto tereta. Samo pazite da ne procuri inače je sve za smeće. Ostavite stajati nekih mjesec dana da se sve sažme i onda DOBAR TEK!

Od povrća može mrkva, karfiola, brokula, luk, manje glavice zelja narezane na četvrtine, krastavci, slatka feferona, paprika, zeleni pradajzi i dr. Po želji. Količine odredite sami prema želji i naravno veličini posude koju imate. U prosjeku vam treba nekih 6-10 kg povrća. Ovisno što uzmete.

Ovo je količina  dovoljna za prosječnu četveročlanu obitelj. Po želji možete složiti više ili manje. Ako vam ostane smjese, stavite ju u neku posudu koju možete dobro zatvoriti i čuvajte dok vam ne zatreba. Neće se pokvariti. A i povrće upije malo tekućine pa će vam trebati da nadodate ako vam ostane na suhom.

Uživajte u ljetno-jesenskim radostima!

Bože daj...

Bože daj... Koliko puta ste to pomislili, izrekli, koliko puta su vaše molitve počinjale tim riječima. Bože daj ovo, Bože daj ono... Moj muž ima jednu dobru uzrečicu vezano uz ovu temu: "Pazi za što moliš Boga, da točno to ne bi i dobio." Čudno? Pa, i nije. Često puta dobijemo točno to što smo tražili, ali ne baš u onakvom obliku ili u onom vremenskom periodu kako smo se nadali. Bog vidi malo šire pa nas ponekad iznenadi uslišenje onog za što smo molili. Isprobala sam to na vlastitoj koži i moram priznati da nisam odmah shvatila da sam zapravo dobila ono što sam htjela.

Kad sam bila trudna jedna meni bliska mlada gospođa, koja ima svoj privatni biznis organizirala si je "produljenje" porodiljnog, odnosno imala je zaposlenu osobu koja je radila, pa je ostala doma uz svoje dijete. Ja sam sa sjetom rekla da bar meni Bog da tu mogućnost da budem doma sa svoji kikićem nakon navršenih godinu dana, da vidim kako će prohodati, početi pričati i još puno toga što ću propustiti kad počnem raditi nakon rednovnog porodiljnog (pardon, po novom roditeljskog) dopusta. I što se dogodilo? Dobila sam malog neurorizičara s kojim sam sada evo već više od 2 godine doma i još ću biti jednu. Sve ću vidjeti. I prohodavanje i progovaranje i samostalno papanje i prve pokušaje odlaska na gagu i prve igre, akrobacije... Samo što ću sve to još puno intenzivnije proživjeti i puno više cijeniti od drugih roditelja, jer sam se za sve to što je moje dijete postiglo, i još hoće, morala namučiti zajedno s njim i strepiti hoće li se sve to posložiti, kakve će ostati posljedice, što bi se sve još moglo zakomplicirati... Ali dobila sam još nešto osim vremena s mojim djetetom. Dobila sam unutarnji mir, dobila sam sposobnost da me ne diraju sve one stvari zbog kojih drugi ne spavaju noćima. Moram priznati da me ponekad ulovi, ali to je prolazno, to traje kratko. Onda slijedi ona misao: "Nikad nije bilo, da ne bi nekak bilo". Sve će Bog dati, sve će se kockice posložitit tamo gdje moraju biti, u mozaik moga života, čiju sliku ja ne vidim, ali on vidi jer ima pogled odozgora. Samo treba malo ufanja. 


Isto takva je priča i sa poslom. Radila sam u školi, u struci i nisam bila zadovoljna. Brzo sam znala da to ne želim raditi do mirovine. Nakon toga posao u privatnoj firmi, gdje sve ovisi o raspoloženju poslodavca i članova njegove obitelji, gdje misliti svojom glavom baš i nije pametno, gdje se koliko god se trudio ne cijeni tvoj rad i tvoje znanje, već samo koliko "penezi" bude zaradio ne temelju toga, a njih naravno nikad dovoljno. Je li mi žao što ću dobiti otkaz kad mi prođe dopust za njegu djeteta? Nije. Ionako sam molila Gospodina da mi pomogne pronači posao koji ću voljeti i gdje ću moći pokazati tko sam i što znam i vrijedim. I nije mi dao posao ni u školi, ni u kakvoj tvrtci. Ne, dao mi je znak da krenem svojim putem, da sama stvorim baš takav posao kakav sam željela. I hoću. Ne bojim se jer znam da ću uspijeti. jednostavno znam.


Molim li se i dalje "Bože daj"? Molim, samo sada ga molim za druge stvari. Bože daj strpljenje, daj snage, daj ljubavi, daj duševnog mira, daj mudrosti, daj produhovljenosti... Shvatila sam da je to važnije i od novaca i svega ostalog što i onako nećemo odnijeti na "onaj svijet". Goli smo se rodili, a sa sobom čak ni svoje tijelo ne možemo ponijeti. 


Molite se, jer molitva oslobađa, daje snagu, utjehu i nadu. 

Torta "Duga"

U mom postu o izradi tičina vidjeli ste sliku torte koju sam napravila svom klincu za ročkas. E ono što niste vidjeli je kako je cijela stvar izgledala iznutra. Pošto je u zemlji Teletubbiesa uvijek sve lijepo i skladno, odlučila sam napraviti tortu "dugu", a to je izgedalo ovako.

Za sve vas radoznale evo ukratko kako dobiti ovo. Nije neki kunst. Odaberite recept koji želite, ali tijesto mora biti svijetlo. Zaboravite omiljene čokoladne torte i biskvite s lješnjacima, orasima i sličnim obojenim dodacima. Ja sam se odlučila za tortu od naranče zvanu Narančita. Recept je ovdje. Kad izmutite biskvit, tada ga podjelite u onoliko zdijela koliko boja želite. U svaku dodajte boju po želji i pecite svaki kat posebno. Dodajte malo više boje jer one malo posvijetle kod pečenja. Ja sam koristila boje u prahu i super su (Ktc cca. 15 kn po boji, ali je pakiranje veliko i rok upotrebe oko 3 god.) Malo više posla, ali mislim da se isplati. Inače ovaj žuti sloj je original boja biskvita. Nije bilo potrebe dodavati žutu. Krema neka bude isto svijetla. Mislim da tako boje dolaze bolje do izražaja.

Želim puno uspijeha i molim vas pošaljite slike svojih uradaka.

Playdough za manje od 5 kn!

Playdough je super stvar za igranje, jer postoji gotovo bezbroj načina na koje se može igrati s njim. Problem  je što je relativno skup i ako ga dijete ne zatvori osuši se i možete ga baciti. Odlučila sam isprobati recepte za playduogh koje sam pronašla širom interneta.

U svim receptima su sastojci isti: brašno, voda, sol, ulje, soda bikarbona, jestive boje i po želji šljokice i eterična ulja. Postoje 2 načina pripreme: onaj kad se sastojci kuhaju i onaj kad se ne kuhaju. Prvo sam isprobala ne kuhani i bio je katastrofa! Sol se nije rastopila kod miješenja i osjetila se pod prstima. Nije bio mekan i podatan, već nekako grub i čudan. Moj mali ga nije htio ni pogledati. Nakon par dana stajanja sol se počela otapati, pa je cijela stvar bila mokra i gnjecasta. Naravno završio je u kanti za smeće.

E sad je na red došao onaj kuhani. Savršen! Mekan, podatan, ne lijepi se, nema kristalića soli. Jednostavno fantastičan! Recept? Evo ga:

1 šalica brašna (oko 240 ml)

1/4 šalice soli

1 žlice sode-bikarbone

1 žlica jestivog ulja (bilo koje)

1 šalica vode

 jestive boje, arome i šljokice  po želji

10 minuta vašeg dragocijenog vremena.

Ova količina je bila dovoljna za sve ovo što vidite na slici.

Prvo pomiješajte suhe sastojke u loncu i zatim dodajte vodu i opet promiješajte. Sve skupa stavite na laganu vatru i neprestano miješajte, najbolje kuhačom. Nakon kratkog vremena sve će se zgusnuti i početi odvajati od lonca što je znak da je kuhanje gotovo. Ako želite cijelu količinu obojiti jednom bojom dodajte ju odmah, a ako želite više boja tada prvo skuhajte. Kad je kuhano uzmite manju količinu, dodajte boju i mijesite na površini posipanoj brašnom. Ne bojte se, nije vruće. Dodavajte brašno dok ne dobijete željenu čvrstoću. Ovako dobiven playdough možete čuvati i nekoliko tjedana u hermetički zatvorenoj posudi ili najlonskoj vrećici najbolje u frižideru.


VAŽNO! Ne staviti u frižider jer će se cijela stvar pretvoriti u kašu. Samo ga zatvorite da se ne osuši i držite na sobnoj temperaturi. 

Playdough uradi sam - 5 kn. Pola sata za u miru popiti kavu - neprocijenjivo!

Što je didaktička igračka?

Surfajući po internetu uočila sam da mnogi roditelji nisu baš načisto s pojmom "didaktička igračka". Još me više iznenadilo što odgovor na njihovo pitanje nisam  našla nigdje na netu. Eto zato sam odlučila malo pojasniti što je zapravo didaktička igračka.

Prvo moramo pojasniti pojam "didaktika". Pojam didaktika dolazi od grčkog glagola "didaskein" što znači poučavati, obučavati, predavati. Kao znanstvena grana didaktika se prvenstveno bavi proučavanjem pedagoško-obrazovnih procesa i usmjerena je na obrazovanje, tj. školu. U nekom širem kontekstu mogli bismo reči da je didaktika znanost o učenju i načinima učenja i poučavanja.

Didaktička igračka bi dakle bila igračka koja "poučava". Pojam se koristi najčešće za igračke koje su prvenstveno namjenjene poboljšanju motoričkih i kognitivnih sposobnosti (misaonih procesa), razvijanje koordinacije ruka-oko, učenju boja, brojeva, slova...

Evo nekih tipičnih didaktičkih igračaka i čemu služe:

Toranj za slaganje je odlična igračka za razvijanje koordinacije ruka-oko. Učite dijete da prihavati obruč s obje ruke kad ga vadi i kad ga stavlja. Ako kupite ovakav kod kojeg svaki obruč ima drugačiju strukturu tada je to i senzorička igračka. S vremenom će dijete naučiti i veličine i boje.

Ovakve slagalice su super za učenje i vježbanje pincetnog hvata. U početku je dovoljno da dijete uzima ploćice za čepić i baca ih u neku posudu, a kasnije (s oko 2 godine) početi će tražiti mjesto kamo slika pripada i samostalno pokušati vratiti sličice. Važno je poticati upotrebu obje ruke, tj. da dijete uči pincetni hvat i s lijevom i desnom rukom, jer do približno 3. godine još nije definirano hoće li dijete biti lijevak ili dešnjak. Ne forsirajte dijete da koristi desnu ruku jer želite da bude dešnjak, to jednostavno ovisi o tome koju stranu mozga dijete više koristi, a to ne ovisi o vama.

Ovo je uradi-sam didaktička igračka. Boca od omekšivača napunjena predmetima koji stanu kroz otvor. to mogu biti drvene ili plastične kuglice, komadi spužve, neke manje kocke ili kao u ovom slučaju čepovi od boca. Još jedna verzija je boca od 0,5 litara i u nju stavljene špekule. Odlično za vježbanje pincetnog hvata i koordinacije oko-ruka. OPREZ: Molim držati izvan dohvata djece i koristiti samo uz nadzor odrasle osobe zbog mogućnosti gutanja sitnih predmeta!!!

Na tržištu su razne verzije ove igračke. Ovo je nešto kompliciranija i nije najprikladnija za početak učenja oblika i ubacivanja predmeta. Za manju djecu su najbolje one koje imaju krug, četverokut i trokut. Prvo se uči samo krug, s oko 2 godine se uvodi četverokut, a kasnije trokut.

Svako dijete bi trebalo imati jedan set čaša. Najbolje su one okrugle jer dijete ne mora muku mučiti s namještanjem. Prvo se uči vađenje čašica i vračanje unutra. Kasnije se grade tornjevi. Roditelji u početku daju čašicu odgovarajuće veličine, kasnije kad dijete stekne osjećaj za veličine počet će samo uzimati čašice koje mu trebaju. Kod građenja tornja neka roditelj pridržava konstrukciju kako se ne bi srušila.

Ovakvi i slični labirinti su većini klinaca zanimljivi. Potiću razvoj fine motorike i koordinaciju ruku.

Slikovnice su jako važne iako ih mnogi ne ubrajaju u didaktičke igračke, već one tvore zasebnu skupinu s ostalim knjigama. No međutim one su vrlo važne za finu motoriku. Nije lako okretati stranice i to treba naučiti. Ako slikovnica ima još i dodatak za taktilnu ili auditivnu (slušnu) stimulaciju tada imamo i senzoričku igračku.

Olovka ili bojica i papir su jedna od najvažnijih, ali u zadnje vrijeme i najzapostavljenijih didaktičkih igračaka. Primječujem da sve više petogodišnjaka ne zna što bi s njima. Zbog izbjegavanja nereda roditelji često ne daju djeci bojice i papir, a dijete bi se već s godinu dana trebalo pomalo upoznavati s čarima crtanja i pisanja. S nekih godinu i pol dijete može crtati kružne linije. Pjevajte mu neku pjesmicu i neka dijete šara u krug. Npr. na Goljak djeci pjevaju "Čokolino, medolino, prirodno i fino".  S 2 godine dijete traba pomalo učiti vuči ravne linije. Npr. na jedan kraj papira nacrtati auto, na suprotnoj strani kućicu i tražiti od djeteta da "uparkira" auto. Naravno prvo mu pokaže roditelj, zatim vodi djetetovu ručicu, a zatim neka mališan pokuša sam. Pišite i čitajte što češće u prisutnosti djeteta. Djeca vole oponašati i tako uče. Kod nas doma svi su ludi za križaljkama pa i moj dvogodišnjak "ispunjava" križaljku. Molim paziti da dijete pravilno drži olovku!

Ovako izgleda pravilno držanje olovke. Palac "gleda" prema gore, a ručni zglob je u prirodnom položaju. Nema veze drži li dijete olovku pomoću vrhova prstiju ili punom šakom. 

Ovo je nepravilan način držanja olovke. Palac je okrenut prema dolje i ručni zglob je izvrnut.

Eto, paleta didaktičkih igračaka je ogromna, a ovo su neke koje se kod mene doma stalno vrte. Koje kupiti morate odlučiti sami, naravno ovisno o dobi i potrebama vašeg malog anđela. Ako niste sigurni možete se posavjetovati i s vašim pedijatrom ili se povežite s nekim radnim terapeutom za djecu, defektologom ili tetom iz vrtića koji će vas sigurno rado savjetovati što je primjereno za koju dob. I oprez kod igračaka s manjim djelovima da ne bi došlo do gutanja i/ili gušenja!

Tičino ili fondant masa - "plastelin" za torte

Već dugo slinim za tortama koje nisu ukrašene šlagom ili šaumom nego tičino masom. Jednostavno me oduševljava nešto poput ovog (vidi sliku lijevo) i lani sam  provela tjedne tražeći recept i način kako raditi s fondant ili kako ju kod nas zovu, tičino masom. Našla sam 3 osnovna recepta što se tiče sastojaka:

1. masa na bazi munchmallowsa - najskuplja varijanta i nisam ju isprobala.

2. masa na bazi šećera u prahu i želatine s dodatkom biljne masti - isprobala i oduševljenje u granicama, jer je zbog dodatka masnoće jako osjetljiva na toplinu i u ljetnim mjesecima se topi. Recept koji sam isprobala se nalazi ovdje.

3. masa na bazi šećera u prahu i želatine bez masnoće - nešto tvrđa i treba ju dobro promjesiti da bi bila podatna i meka za oblikovanje, ali super otporna na toplinu i moj osobni favorit. Jedina mana je što se brzo suši zbog čega morate kod izrade ukrasa biti nešto brži. Recept možete pronači ovdje.

Lani sam prvo napravila tortu za sv. potvrdu našeg kumčeta u obliku biskupske kape s masom br. 3 koja je izgledala ovako:

 

Za prvi rođendan sam svom mišu ispekala tortu koju sam ukrasila masom br. 2 i muku sam mučila jer se sve skupa topilo i talilo, ali je ipak dobro ispalo. Evo rezultata:

Ove godine sam se odlučila za treču verziju tičina i bacila se na projekt "Teletubbiesi". Rezulatat je bio ovakav:

Razgovarala sam s nekoliko gospođa koje su vrsne pekaćice kolača, ali se sve nekako boje tičina, osobito zato jer je skup. U dučanu je pakiranje od 1 kg oko 80 kn! Kad sam im rekla da ga ja radim sama, rekle su da se boje jer nikad nisu vidjele kako se to radi. To je razlog zašto sam odlučila ovdje pokazati kako sam radila tičino za svoju posljednju kreaciju.

Što vam treba: recept, sastojci iz recepta, velika zdjela za mijesiti, lunčić i oko sat vremena slobodnog vremena.  Teletubbiesi, kakao i "Barni" su trebali biti dovoljni da moj malac bude dobar sat vremena.:-))

Osnovni sastojci su šećer u prahu (Frank je provjereno najbolji, "no name" šećeri često sadže škrob i ne garantiram da će tičino ispasti dobro), želatina u prahu, glicerin (iz ljekarne cijena oko 10 kn za 1dl) i fruktoza (može i glukoza ili dekstroza. Ja sam ovaj put miješala fruktozu i glukozu. Ima ih u DM-u za oko 14 kn.) i voda.

 

Po želji možete koristiti arome (u ampulama, nikako ne one u boćicama koje se koriste za likere jer sadrže previše tekućine) i boje (ja koristim one u prahu. Ima ih u KTC-u po cijeni od nekih 15 kn po boji, ali ih ne treba puno i rok upotrebe im je nekih 3 godine. Druge žene se kunu u gel boje, ali ih ja nisam našla u trgovinama.)

U zdjelu dodajte pola kilograma šećera u prahu.
VAŽNO!: šećer u prahu se mora obavezno prosijati kroz sito kako vam eventualne grudice ne bi kasnije stvarale probleme i uništile trud.
Stavite želatinu zajdeno s vodom u zdjelicu da nabubri.

U lonac dodajte fruktozu i jednu žlicu vode i zagrijavajte dok se svi kristali šećera ne otope.
VAŽNO! Ne smije zakipjeti.

Kad se otopi maknite s vatre i ostavite da se pola minute ohladi, zatim dodajte glicerin uz stalno mješanje. Za mjerenje glicerina možete koristiti žlićicu od sirupa za kašalj, jer su na njoj označeni mililitri ili špricu iz apoteke.

Sada dodajte želatinu i mješajte dok se sva ne otopi. Ne morate više zagrijavati jer je temperatura otopine dovoljno visoka da se sve otopi.

E sad si skuhajte kavu i uživajte nekih pola sata dok se cijela stvar ne ohladi. Kad bude hladno, eventualno malo mlako tada je vrijeme za miješenje. Nemojte ostaviti stajati predugo jer će se cijela stvar pretvoriti u žele. Kad se ohladi možete unutra dodati aromu (ja sam stavila cijelu ampulu arome od naranče) i ako vam cijeli tičino treba u samo jednoj boji dodajte ju sada. Ako vam treba više nijansi onda ju morate naknadno dodati kad je tičino gotov. Odvojite komad i umijesite boju.

Ulijte smjesu u prosijani šećer u prahu i miješajte kuhačom, žlicom ili lopaticom.

Kad postane pregusto za miješanje počnite mijesiti.

Nakon potrošenih 25-30 dag šećera cijela stvar je još poprilično tekuća.

Nakon potrošenih pola kg šećera stvar je još uvijek u nekom polutekućem stanj. Sada je pravi trenutak da provjerite što vam rade klinci, jer nakon ove faze nema ostavljanja dok se sve ne dovrši.

Moje dijete je bilo jako dobro, predobro čak, pa su se moji strahovi da radi neku nepodopštinu naravno ostvarili. "Barnija" je bilo posvuda, a cipele smo jedva očistili. Nakon pola sata čišćenja vratila sam se sa strahom svom tičinu, ali ništa se nije dogodilo.

Sada treba dodavati šećer malo pomalo. Oko 10 dekagrama pa mijesiti i tako sve dok ne dobijete masu sličnu plastelinu koja se više ne lijepi za ruke. Ne zaboravite šećer prvo prosijati!!!

Nakon dodanih 20 dag šećera stvar je još uvijek bila mekana.

Ovako izgleda gotov tičino. Ovaj puta sam potrošila cijeli kilogram šećera. Količina šećera će vam svaki puta varirati jer ovisi o temperaturi i vlazi u zraku. Ponekad će vam trebati 750 grama, a ponekad i više od 1 kilograma.

Ako ga ne koriste odmah morate ga dobro zamotati u prozirnu foliju, tako da nema doticaja sa zrakom. Nemojte štedjeti, već omotajte sa 3-4 sloja istiskajući mjehuriće zraka. Ja još sve skupa zatvorim u tupperware zdjelicu. Važno je da nema doticaj sa zrakom jer će se inače osušiti. Čuvajte na hladnom i suhom mjestu. Ne u frižideru jer će vam se zbog nagle promjene temperature kondenzirati tekućina  i cijela stvar će se topiti. Možete čuvati ovako i do mjesec dana. Ja ju volim napraviti 2-3 dana ranije nego ju trebam jer mi je s njom ljepše raditi kad se malo "odmori".

Prije nego s njom počnete ukrašavati kolač morate ju dobro promjesiti da omekša i postane podatna. Ako je jako tvrda stavite ju na 10-20  sekundi u mikrovalku, ali budite oprezni da se ne počne taliti. Možete ju bojati bojama koje ne sadrže puno tekućine, npr. boje u gelu i boje u prahu koje otopite u kap-dvije tekućine. Ja ih topim s aromom u ampuli.

Tortu možete filati s čime želite i stavite ju nakon filanja na sat vremena u zamrzivač da se stisne. Torta mora biti izvana premazana slojem kreme koja nije vlažna, nikako šlag ili marmelada. Najbolje su kreme na bazi margarina. Ja sam za svoju skuhala sok od 2 naranče s malo šećera i gustina u gustu kremu i umiješala četvrtinu margarina u ohlađeno. S tom smjesom sam u tankom sloju namazala tortu izvana.

Tičino razvaljajte na debljinu od oko 3 mm na veličinu duplo veću od torte. Da vam se ne bi lijepio koristite gustin (škrobno brašno) i njime posipavajte kao kad brašnom sipate da vam se ne lijepi tijesto. Ja ga zaglađujem rukama iako postoje "gladilice" za taj dio posla. Evo jedan kratak video kako staviti tičino na kolač.

Ako imate kakvih pitanja pokušat ću vam naravno odgovoriti. Želim dobru zabavu!!!

Varati ne znači i lagati

Mame su ponekad prisiljene varati svoju djecu. Ja sam upravo izvela jednu dobru prevaru i nemam ni najmanju grižnju savjesti niti osijećaj da lažem.

Moj klinac je prava mustra! Naime voćni jogurti i voćne kašice u čaši su bljak. I to tako bljak da nema šanse u njega potrpati i jednu jedinu žlićicu. Ali voćni jogurt u boćici (tipa bioaktiv) i voćne kašice u tetrapaku (Hipp) su super! Nije stvar u okusu nego fenci-šmenci ambalaži i tome što nije "na žlicu".

E pa mama je obični jogurt ulila u boćicu od jogurta, cijelu stvar razrijedila s malo mlijeka i uvalila klincu. Faca je bila tak-tak u početku, ali mislim da je to povezano s okusom jogurta (breskva mu baš i nije njam-njam). Ipak mogu pobjedonosno objaviti da je popio pola boćice, a i drugu polovicu ćemo još nekako uvaliti. Sad još samo moram skužiti kako u tetrapak od Hippa dobiti obićnu voćnu kašicu, jer cijena od skoro 6 kuna je malo o-la-la. Možda špricom za kremu?! Kad isprobam javim kako je prošlo.

Eto drage mame. Varati ne znači i lagati, ako je za dobrobit naših malih "anđela".

Dojmovi s Goljaka

Evo odradili smo još jedan turnus od 10 dana na Goljaku. Mislim da sam do sada oprala 6 mašina veša i uspjela kuću donekle natrag dovesti u normalu. Mislila sam pisati dnevnik i dokumentirati što se to svaki dan događalo, međutim nekako se ta zamisao izjalovila. U svakom slučaju želim s vama podjeliti neke dojmove i misli povezane s našim boravkom tamo.

Kao prvo tko god mi kaže da ću se tamo odmoriti niti ne zna koliko je blizu smrti. Provesti 24 sata dnevno s djetetom, ostavljati ga da cvili u kinderbetu dok ideš na wc, nositi ga pola dana, osobito s prvog kata u podrum  i nazad za vrijeme obroka, biti na 8 kvadrata stisnut s još jednom mamom i njenim djetetom, s ormarom na hodniku, jednim wc-om i jednom tuš kabinom na 23 žene, tv-om i frižiderom na hodniku, bez dnevnog boravka, bez igraonice za djecu, bez kafića, pekare, kioska i dućana u blizini (najbliži je udaljen 2 autobusne stanice ili 15 minuta pješaćenja), bez čajne kuhinje da si bar skuham poštenu kavu... Mislim da su uvjeti u nekim zatvorima bolji. Navećer se najjače osjeti nedostatak dnevnog boravka. Svi se sjate na hodinku s djecom i gledaju tv. Ja  i još 2-3 mame imamo djecu koja idu spavati između 19 i 20 sati, dok je većina ostalih budno do 21, 22 neki čak do 23 sata. Naravno uspavati klinca dok na hodniku vlada atmosfera koja je mješavina kafića i dječjeg igrališta, sa svim pripadajućim decibelima, je živa umjetnost. Cimerica i ja smo zaključile da bi bilo dobro da nekto donira tv za svaku sobu, pa bi navečer bar donekle bio mir. Trebalo bi pokrenuti akciju "TV ZA GOLJAK", ali k tome bi trebala i akcija "NADOGRADIMO GOLJAK", "UREDIMO DJEČJE IGRALIŠTE NA GOLJAKU" itd. Žalosno je da je takova jedna ustanova u takvom stanju i što to nikog iz ministarstva zdravstva očito ne dira. Općenito gledajući naslove u novinama vezane uz zdrastvenu skrb djece posljednjih nekoliko mjeseci, tamo očito niko ne razmišlja da najmanjima treba pružiti najviše, a ne što se masovno ukidaju prava na osnovne potrebe. Tako na primjer hrpa mama za svoju djecu nemaju pravo na ortopetske cipele, iako su djeci prijeko potrebna, jer je takva politika HZZO-a u njihovom mjestu stanovanja. Koji to uskogrudni birokrat može reči majci da ne želi niti primiti doznake za njih, jer zna da se to kod njih ne odobrava nikome. Pitam se bi li odgovor bio takav da je njegovo dijete u pitanju. Zato poručujem svima onima koji mogu nešto promijeniti

Ali sve to čovjek nekako pretrpi kad znaš da je to za dobrobit tvog malog miša. A i koliko god sve bilo skućeno i neadekvatno toliko to sve nadoknade osmjesi ljudi koji tamo rade. Ne znam od kud im snage smješiti se svakom djetetu, svakoj mami, imati uho za sve te velike i male jade koje im ispričamo. Ono što je najljepše je što se ti ljudi iskreno raduju napretku svakog djeteta, vidi se da su ushićeni kad dijete postigne i nauči nešto novo. To je nešto tako zarazno, ta pozitivna atmosfera. Bez obzira koliko dugo radili taj posao, 1, 2, 15, 20 godina, na nikome se ne vidi zamor i gubitak entuzijazma.

Ono što me najviše zadivilo (kao i svaki put) jesu mame. One čija djeca imaju najveće poteškoće uvijek imaju najveće osmijehe. Ne možete opisati osjećaj kad vam mama djeteta s cerebralnom paralizom, koje samostalno ne može ništa, ni govoriti, ni sjediti, ni jesti, kaže kako joj je život sada puno kvalitetniji od kad ima svoje malo zlato, jer intenzivnije proživljava vrijeme sa svojim djetetom, jer sada vidi koliko su svakodnevni problemi oko kojih se vrte životi većine ljudi zapravo nebitni i trivijalni. Moram priznati da i meni neki problemi poput financija, gubitka posla, neplaćenih režija, čišćenja i sl. nisu na vrhu popisa prioriteta. Uzdam se u Boga i njegovu ruku vodilju i znam da će se on uvijek pobrinuti da mi na vrijeme da neko rješenje. Najbitnije mi je da svog malog štrumfa postavim na njegove dvije male nožice. Također je zadivljujuće da se sve mame pretvore u male info-centre. Svaka savjetuje gdje obaviti neku pretragu, gdje su dobri programi za rehabilitaciju, kako i gdje ostvariti neka prava. Đora se oprema, poklanjaju se igračke i pomagala koja su djeca prerasla... Kao tri mušketira - svi za jednoga, jedan za sve.

Nove cipele uz pomoć salvetne tehnike

Dogodi li se i vama da nekamo idete i nemate što obuti? To je moj najveći problem. Užasno teško kupim cipele jer mi je noga dugačka i slaba, pa mi se sve cipele izuvaju. Kupovina cipela mi je noćna mora. U svakom slučaju prošlu subotu su na rasporedu bili svatovi naših susjeda, a ja naravno bez prikladne obuće. Kombinacija sandala i najlonki mi je noćna mora, a nikakve prikladne svjetle cipele nisam imala osim...     ovih jadnih izlizanih, koje su bile otpisane i već im se smješila kanta za smeće!

Na par mjesta na netu sam našla da su problem oštećenih cipela riješili na taj način da su ljepilo za salvetnu tehniku pomješali sa šljokicama i tako "ušljokali" svoje stare cipe. Ja sam pak odlučila ići korak dalje i obljepiti cipele salvetama i šljokicama. Da eksperiment nije uspio završile bi u smeću i nikome ništa.

Evo što je sve potrebno: cipele, salvete, šljokice (kupila u kineskom one za nokte za nekih 5 kn), ljepilo za salvetnu tehniku, kist i oko 45 minuta vremena.

Prvo sam odabrala motive. Ja volim trgati salvete, ne rezati, jer neravni rubovi daju određeni štih i preklopi nisu tako uočljivi. Pomoću spajalica sam pričvrstila komade salveta na cipele da vidim kako mi se sviđa raspored motiva i prekrivaju li slike sve kritične djelove cipela.

Sada sam skinula gornji sloj salveta (onaj sloj na kojem je slika) i zalijepila ih pomoću kista i ljepila na cipele. Višak salveta na gornjim i postranim rubovima sam zalijepila prema unutra, a višak prema džonu sam odrezala oštrim skalpelom. Ne morate brinuti ako ne ispadne baš savršeno jer se dosta toga da sakriti i popraviti sa malo šljokica. Ostavite da se ljepilo osuši. Na taj način ćete bolje vidjeti jeste li gdje zabrljali, a zatim sljede šljokice.

Ja sam na tanjuriću pomješala sve nijanse šljokica koje sam imala. I onda mi je crkla baterija na fotiću tako da nemam slike postupka nanošenja šljokica, ali ću vam objasniti kako se to radi. Kistom nanesete malo ljepila na mjesto gdje želite šljokice, a drugim suhim kistom uzimate šljokice i tapkajući ih nanesete na cipele. Kad ste to napravili ostavite da se sve skupa osuši. Ako ste nestrpljivi (ja jesam) koristite sušilo za kosu. Na kraju sve skupa još jedanput premažite slojem ljepila kako biste učvrstili svoj rad, naravno dobro posušite prije obuvanja.

Ja sam šljokice naljepila uz rub džona, točkasto po cijelim cipelama i po remenčićima koji su dosta izlizani.

Evo ovu su cipele nakon proplesane noći. Nisu se nigdje oštetile, šljokice i salvete su izdržale i mogu ih bez problema obuti na sljedeću feštu ili u grad.

Evo ovo je način na koji možete starim cipelama dati novi sjaj, obične cipele učiniti neobičnima ili možda čak napraviti ekskluzivne i unikatne cipele za svoje vjenčanje. Ako isprobate ovu tehniku javite mi kako je ispalo i naravno pošaljite fotku. Ako imate kakvih pitanja samo se javite. Sretno i uživajte stvarajući nešto novo!

NAPOMENA: za ovu tehniku vam trebaju bijele ili cipele neke svijetle nijanse. Ako niste 100 % sigurni u ishod pokušajte komadić salvete nalijepiti na neki skriveni dio i pričekajte da se osuši. Ukoliko imate tamne cipele imate dvije mogućnosti: 1. ljepite samo šljokice i 2. obojite dijelove cipela na koje idu salvete u bijelo, ali se prije toga posavjetujte s nekim postolarom o vrsti boje koju možete koristiti.