Veliko čišćenje i kako pomoći djeci da nauče pospremati

Evo ovog proljeća poćela sam pisati ovaj post, ali nikako da ga završim. Uhvatilo me proljetno čišćenje i očajavala zbog nereda u dječjoj sobi koji nikako nisam uspjevala riješiti. Evo u nastavku kako je to izgledalo prije 2 mjeseca.

"Stiglo nam je proljeće, ptićice pjevaju, svijaju svoja gnijezda, proljetnice cvatu, a u nama se budi onaj medo brundo koji je cijelu zimu pokušao prespavati, iako mu mi baš i nismo dali mira. I kad se medo probudio i pogledao oko sebe ostao je malčice zabezeknut, jer kuća/stan baš i ne izgledaju onako kako bi on htio. Što sad? Pljuni u šake i kreni na posao!

Ali stani malo! Nije uvijek sve tako jednostavno. Nije "pospremiti" gurnuti nešto u neku ladicu gdje nitko neće vidjeti, tek toliko da se makne s puta. Kad ćete to "nešto" slijedeći puta trebati, potrošiti ćete sate, ponekad i dane da to ponovo nađete. Zvuči poznato?

Za mene je to problem koji me ganja godinama. Zapravo sam uvijek bila hrčak, čuvar stvari, svraka koja čuva sve ono što možda nije sjajno za oko, ali je sjajno za dušu. Moja soba je nekad imala samo stazu do kreveta i do pisaćeg stola. Sve ostalo je bilo prekriveno papirima, knjigama, bojicama..... Moja mama je doživljavala živčane slomove. Kada više nije mogla i pospremila cijeli taj brlog, onda sam ja doživljavala živčane slomove, jer sam se u tom svom neredu dobro snalazila, dok je u njenom redu za mene bio kaos.

Kad sam se udala stvari su se malo izmijenile. Sad sam bila zadužena za svoj, ali i za mužev brlog. Kad je došao klinac stigao je i treći brlog. UUUŽŽŽŽŽŽAAAAAAAAAAAAAASSSSSSSSS!!!!!! 

Nekako sam plivala zadnjih 10 godina. Moja kuća je čista, nemojte misliti da živimo ko neki likovi iz "Odreda za čistoću", ali nije nikada onako pospremljena kako bi trebala biti ili točnije kako bih ja to željela. Uvijek ima stvari koje stoje naokolo, kuhinja je velika, ali radna površina je uvijek puna stvari. Spavača soba je postala svaštara u koju se gura sve ono što treba maknuti iz vidika. Cijeloj toj priči ne ide u prilog ni činjenica što radim u drugom gradu i gubim hrpu vremena na putovanje, a i skoro svako popodne moram klinca voziti na neke aktivnosti. Vikend nema dovoljno dana i sati da se sve stigne. (Živjeli izgovori, ali tako nam je lakše.)

Ono što me potaklo na razmišljanje kako konačno riješiti taj problem je bila rečenica koja je sve češće bila upučena mom skoro petogodišnjaku. POSPREMI IGRAČKE, POSPREMI SOBU! KAKO MOŽEŠ U VRTIĆU, A DOMA NE!

I tada mi je sinulo... Ma kako može u vrtiću, a doma ne? U čemu je stvar? Znam da je teško zahtjevati da dijete bude uredno, ako ja baš i nisam najsjajniji primjer, ali ima tu još nešto, jer znam da većina roditelja, pa i oni najuredniji imaju taj isti problem.
Slijedeći put kad sam otišla u vrtić uzela sam si malo vremena i pogledala njihovu sobu i shvatila zašto mogu tamo, a doma ne. U vrtiću svaka stvar, svaka igračka, knjiga, bojica, škare, papir imaju svoj dom. Taj dom je označen slikom i riječima. Oni imaju putokaze, upute, vrlo jasan sustav koje dijete može sljediti. Kad sam došla doma potražila sam na youtobe-u upute kako organizirati dječju sobu i našla hrpu videa i svi su govorili isto: izbaci, razvrstaj, označi i budi dosljedan. Nije dovoljno samo kupiti kutije u koje će igraćke ići, jer bez razrađenog sustava, sve će biti nagurano u te kutije i onda slijedi:

klinac:  "MAMA NE MOGU NAĆI TOMICU!!!"

mama: "PA GDJE SI GA POSPREMIO?"

klinac: "SVE SAM PRETRAŽIO NEMA GA!!!"

mama nakon ulaska u sobu u kojoj su sve igračke završile na podu tijekom potrage: " E ŠEFE OVO ĆEŠ POSPREMITI KAKO ZNAŠ I UMIJEŠ!!! DA POSPREMAŠ ZNAO BI GDJE TI JE TOMICA!!!"

Pospremiti kako znaš i umiješ? Kako će petogodišnjak pospremiti nešto što je u tom trenutku preveliki zadatak čak i za mamu? Je li realno očekivati da će on odraditi nešto nad čim bi i odrasli pokleknuli? Na taj način ta soba nikada neće biti pospremljena.

Možda će biti smiješno, ali danima mi se vrtilo u glavi: izbaci, razvrstaj, označi, budi dosljedan.

I onda sam krenula. Otišla u Ofertissimo i kupila 7 lavora za sitne novce, koji taman stanu na policu koju već ima. Uzela vreću za smeće, kutiju za stari papir i kutiju za igračke kojima se više ne igra, koje je prerastao ili ih nikad nije volio. Te igračke će otići pa-pa u druge dječje ruke. To je onaj dio IZBACI - maknuti fizički sve ono što je potrgano (u smeće i nikamo drugdje), što je prerašteno i što nije voljeno. Ukloniti iz prostora, zauvijek!

RAZVRSTAJ: svi autići u jednu kutiju; sve pruge od Lego-vlakića u drugu; svi vlakovi i čovječuljci (odvojeni u zasebnu malu kutijicu unutar velike) u treću, itd., itd. 

OZNAČI: na svaku kutiju, lavor ili slično staviti naljepnicu sa slikom i nazivom onoga što je unutra. Možete skinuti s interneta, ili možete poslikati sadržaj uredno složene kutije i isprintati i naljepiti na kutiju. Svakoj kutiji treba dati dom. Točno određeno mijesto gdje ona UVIJEK stoji.

DOSLJEDAN: budi dosadan sebi, djetetu, partneru i cijelom svijetu da se od tog trenutka stvari pospremaju SVAKOG DANA, NA TOČNO ODREĐENO MJESTO. To je najteži dio, koji me još čeka. Javiti ću jesam li uspjela.

Igračke su za sobom povukle i ormare, pa je i tu trebalo maknuti sve što se više ne koristi. Moram priznati da sam ostala šokirana koliko sada imamo mijesta, čak neke police u ormaru zjape prazne, a razmišljala sam o kupnji još jednog ormarića za igračke.

Međutim shvatila sam i zašto je ovaj način organiziranja tako težak, ne samo fizički, već i psihički: naime kada krenete  dio IZBACI on je emocijonalno ponekad jako bolan. Zašto?

1. žao vam je nešto baciti, jer ste krvavo radili da zaradite novce  kako biste to mogli kupiti. 
2. baciti ćete nešto što, tehnički gledano, nije vaše već djetetovo. Grižnja savjesti je bitan faktor u tome.
3. morati ćete se suočiti s hrpu uspomena koje i vas vežu za određenu igračku. Pojaviti će se slike kako se vaše dijete s tim voljelo igrati kad je imalo 2 godine. Ali sad ima 5 i ta igračka više nije dio života vašeg klinca, već samo predmet koji zauzima prostor i stvara nered. Ako vas jako srce boli poslikajte ga za uspomenu prije nego što ga bacite ili stavite u kutiju za prosljeđivanje dalje.
4. mogu vas shrvati i stvari koje možda niste očekivali. Mene je satrlo makivanje posteljine za kinderbet, jer sam postala bolno svjesna činjenice da je vjerojatnost da imam još jedno dijete, koje toliko želim, nakon 5 godina bezuspješnog pokušavanja poprilično jednaka 0. U korist mi ne idu ni mojih 36 i muževih 40 godina, kao ni činjenica da on baš i nije previše zagrijan za još jednu rundu noćnih dizanja, pelena i ostalog, nakon što smo konačno došli do faze kada imamo "velikog" dečka. Na tu misao se naravno vezala i ona da je možda vrijeme da se počnem rješavati dječje odjeće koju je mali prerastao (imam još ama baš svaku krpicu, osim par poderanih stvari koje sam bacila), kolica, kadice i ostalog čime sam zatrpala ormar u pegleraju. Kada odlučim to napraviti to znači konačni oproštaj od sna za još jednim dijetetom i moram priznati da za taj korak još nisam spremna.
5. strah da će dijete zatražiti nešto od onog što ste maknuli. Prvo i prvo što je potrgano, pa da je ne znam kako bilo skupo ili je voljeno mora u kantu za smeće, jer može za dijete biti opasno. Idite od činjenice da se dijete može ozljediti: može progutati sitne dijelove, porezati se i sl. Vi morate jamčiti za njegovu sigurnost, pa i po cjenu cendranja. One igračke koje ste odlučili prosljediti dalje ne morate odmah dati u nove ruke. Pospremite ih nekoma gdje su van djetetovog vidokruga, npr. na 2-3 mjeseca. Ako djete zatraži nešto od toga vratite mu, ako ne, znači "Daleko od očiju, daleko od srca". Kad prođe zacrtani rok, potrpajte sve u auto i dajte u dobre ruke. Vrtići se većinom vesele donaciji igračaka,  ali pitajte prije nego ih "iznenadite" s punim prtljažnikom.
6. prestanite kupovati toliko igračaka! Jeste li svjesni da djeca koja imaju previše igračaka postanu preopterečena količinom. Na kraju se s ničim ne igraju, već samo trgaju. Ne razvija im se kreativnost i na kraju imamo generaciju djece koja se ne zna igrati. Ta generacija često puta već s 5-6 godina tipka samo po računalu ili mobitelu. Je li normalno da 10-to godišnjak ima facebook profil? Kada ste zadnji put vidjeli djete koje se iskreno veselilo kad je nešto dobilo? Tko je tome kriv? Mi roditelji. Nisam baš toliko stara, ali sječam se vrlo živo da sam poklone dobivala samo za rođendan i ponekad za Božić. Nije bilo za Uskrs, početak školske godine, svaku dobru ocjenu, a pogotovo ne svaki put kad se išlo u šoping. Slinila sam za barbikom (pravom barbikom, ne onim lažnjakima s placa) godinu dana u izlogu jednog dučana. Pokušala sam skupiti novce za nju, ali činjenica da je ona koštala skoro pol mjesečne plače moje mame u ono doba nije mi išlo u prilog. Na kraju sam ju dobila za rođendan, mislim 10-i. Nitko nije bio toliko sretan! Od odjeće sam imala samo ono što je došlo uz nju, a ostalo smo moje frendice i ja šivale iz raznih krpica. I bile smo sretne! Jesu li naša djeca danas sretna s 20 barbika i 3 kutije odjeće i ostalih gluposti za njih? Igraju li se uopće s njima? Konzumerizam oduzeo je našoj djeci veliki dio djetinjstva, mogućnost kreativnog razmišljanja i riješavnja problema, samostalnosti i odgovornosti. Djeca su danas postala statusni simbol preko kojih roditelji iskazuju svoju financijsku moć (bila ona realna ili ne). Znajte da je manje često puta više.

I da znate da je odlazak na igrlište, lizanje sladoleda u parku, igranje društvanih igara ili jednostavno glupiranje, skakanje po krevetu ili šetnja po prirodi najbolje što si možete priuštiti. Naučite djecu pecati, saditi cvijeće, prati suđe, izrađivati luk i strijelu od ljeskovih grana i špage. Ne kad već imaju 10 godina i počne ih lupati pubertet, nego kad su još kikaći u vrtiću, kad je tata heroj, a mama žena njihovog života. Uživajte u njima jer će tako brzo postati veliki, a mi stari.

Malo sam odlutala s teme, ali to su pozitivne nuspojave  koje jedno dobro pospremanje može imati. U svakom slučaju odlučila sam u ovoj 2015. godini dovesti svoju kuću, svoje stvari i sebe u red. Truditi ću se redovito objavljivati svoj napredak s malim savjetima koji su meni pomogli i naravno plakati ću vam na ramenu kako mi je teško ;-) ili možda kako se osjećam pobjednički :-o? Nikad se ne zna bez ciganke - kako bi to jedna meni draga osoba stručno rekla"

Evo nakon 2 mjeseca moram reči da sam zadovoljna postignutim. Klinac više posprema i zna točno gdje mu je što. Još uvijek me ponekad pita za pojedinu igračku, ali sve rijeđe.  A sada evo i slikica kako to izgleda.

 Na polici su lavorčići koji svaki imaju naljepnicu o sadržaju koji ide u njih.

Dio igračaka koji nije stao na policu nalazi se u ormaru. I ovdje je sve označeno.