Sigurno se sjećate mog
posljednjeg bloga od prije sto godina o načinu na koji sam organizirala igračke
u sobi svog klinca. Eto nakon poprilično mjeseci moram reči da sustav
funkcionira. Stvarno sam sretna, jer ne samo da moje milo djetešce sada
samostalno više posprema, ne pita me svako malo „Mama gdje mi je ovo? Mama gdje
mi je ono?“, nego je i meni lakše kad se zaletim u sobu s usisavačem, pa u
ekspresnom roku pospremim stvari koje su bile u „akciji“. Točno znam što kamo ide i sustav s lavorima mi je super!
Ohrabrena ovim uspjehom u dječjoj
sobi došla sam do zaključka da je vrijeme i da drugi dijelovi moje kuće dobe
malo organizacije. Kao što sam već navela ja sam hrčak (otvaranje ormara bez
straha da pol sadržaja ispadne je umjetnost) i šlampača (čitaj: ostavljam
stvari po svuda). Zanimljivo je to, jer je moja mama jedna vrlo uredna osoba,
ali je zato tata kao i ja. Kod njega u radioni naći čekić je ravno zgoditku na
lotu (on naravno zna točno na milimetar gdje se čekić nalazi. U većini slučajeva.). Razmišljala sam
malo o tom problemu. Zapravo su me kao dijete naučili čistiti (kanta, krpa, vim,
metla...), ali ne i organizirati stvari. Razlog tomu je možda činjenica da ih
nismo ni imali puno. Živjeli smo godinama u stančiću od 30 kvadrata, a sve moje
igračke stale su ispod jednog stolca, gdje im je bio dom kad se s njima nisam
igrala. Kad smo se preselili u kuću i kad sam krenula u školu tada su počeli i
moji problemi. Stvari je bilo sve više (školski pribor, knjige, papirići i sve
ostale gluposti koje školarci „trebaju“), a ja i dalje nisam naučila
organizirati stvari. Bile su „pospremljene“ na podu sobe (baš kao i alat mog
tate po cijeloj radioni) i znala sam u tom džumbusu gdje je što. Do trena dok
moja mama nije odlučila napraviti „reda“ i pospremila moj nered. Joj i naopako! Zapravo bi moja soba bila dobra kulisa za one igrice traženja predmeta u neredu. :-)
Danas u svojim zlatnim 30-tim,
kao jedino žensko biće u kući s 3 muška stvora, starosti od 5 do 70 godina, koji
su savršeno naučili prekoračiti sva 3 otirača koji su strateški postavljeni
prije ulaznih vrata, koja radi u drugom gradu, gubi 3 sata dnevno na putovanje,
nakon posla vozi dijete po raznim aktivnostima i nekako uvijek cijelu subotu
čisti kuću koja u ponedjeljak opet izgleda kao u petak navećer, shvatila sam da
je vrijeme za ozbiljne promjene. Imala sam nekoliko pokušaja, ali nisam imala
dobro razrađen ratni plan.
Svjesna da ovako više ne ide jer
kao i svaka žena, majka, kraljica moram ne samo brinuti o svom neredu već i džumbusu
muškog roda u kući, stalno sam govorila da treba nešto promijeniti, ali
nedostajalo mi je motivacije. Međutim, kako to već u životu biva, dogodilo se nešto
što me toliko raspalilo da sam samu sebe konačno ritnula u guzicu i krenula. E,
sad se sigurno pitate što. Evo ovako. Oko Božića stigla mi je nova bankovna
kartica. Pošto mi je stara još vrijedila do kraja siječnja novo pridošlu sam
pospremila. U novčanik naravno nije stala, pa je završila na „sigurnom mjestu“.
Naravno nisam ju više našla. Prevrnula sam cijelu kuću, ukljućujući premetanje
dvije vreće starog papira i kopanje po smeću. Kopajući sam shvatila da imam
toliko nepotrebnih stvari da je to prestrašno! U međuvremenu sam prijavila
gubitak kartice, uz objašnjenje operateru na telefonu da sam ju „pospremila na
sigurno“, a on je suzdržavajući smijeh objašnjavao da nisam jedina. Naravno
platila sam 50 kn izradu nove. 50 kn za koje sam mogla s mužem otići na rendes
uz kebab i pivu!
Nakon ovog nemilog događaja
odlučila sam promijeniti sebe i svoj dom. Naravno nije stvar samo u tome da
nešto pospremite, jer samo nagurati stvari u ormare i ladice ne zanači ništa,
nego da stvorite sustav koji će taj red i održati dugoročno, ali sustav mora
biti prihvatljiv i za ostale članove kućanstva. Možda ćete me smatrati ludom,
ali sjela sam za računalo i pro-google-ala svoj problem. Našla sam hrpu članaka
i youtube videa o ovoj tematici (naravno gotovo ništa na hrvatskom, već na
engleskom) i shvatila da nisam usamljena. To me ohrabrilo, dalo motivaciju, ali
i ukazalo na razne probleme zbog ćega se zapravo događa taj kronični hrčkovitis
i šlamperajitis. Pošto o ovoj tematici na webu nisam našla gotovo ništa iz
našeg govornog područja (očito da su žene u ovim krajevima izuzetno uredne i organizirane) odlučila sam proces organizacije svog doma i svoj
napredak podijeliti s vama i naravno iskoristiti vašu pozornost sebi kao
motivaciju. Pokušat ću svaki ili svaki drugi tjedan objaviti jedan post gdje ću
vam pokazati svoj napredak. Naravno vaši komentari, sugestije i vlastita
iskustva su dobrodošli. Možda se čak bacim i u vlogerske vode.
Za sve vas koje možda zanimaju youtobe gospođe koje su mi motivacija evo nekoliko linkova:
https://www.youtube.com/channel/UCcvu0uB6SzugED_5FEC7Z0Q
https://www.youtube.com/user/OrganizedClutterbug
https://www.youtube.com/user/DoItOnaDime
Ono što sam shvatila gledajući video uratke ponajviše ovih triju žena je da sam morala promjeniti način razmišljanja. Jedan od osnovnih problema je da imamo previše stvari i da je većina nas tip osobe "daleko od očiju daleko od srca", ali i uma. Nešto gurnemo nekamo i zaboravimo da to uopće i posjedujemo, što je očit znak da bez toga možemo živjeti. Organizirati prostor počinje sa razvrstavanjem stvari koje imamo, bacanjem nepotrebnog (ili donacija, prodaja, glavno da ode iz kuće), a tek zatim sa stvaranjem sustava gdje svaka stvar ima svoj dom, poznat i vidljiv svima. Malo sam proučavala razne sustave i došla do zaključka da meni najbolje odgovara sustav sa spremnicima u koje stavljam stvari i na koje nakon toga nalijepim naljepnicu i tako točno znam gdje je što. Pisanje naljepnica možda zvuči glupo, ali kad napišete naljepnicu to je kao da osobi dodijelite adresu, stvar je dobila svoj dom, a on je vidljiv i svim drugim ukućanima. Na taj način sami sebe tjeramo da budemo dosljedni. Nećemo knjigu staviti na mjesto gdje piše "Plastične zdijele". Budimo realni, pa i na kontejerima za smeće piše što ide u njih!
Međutim sustav sa spremnicima ne znači stvoriti prostor u koji samo preselite svoj nered. Stvarno treba uključiti mozak i razmisliti što mi stvarno treba, što me čini sretnim (osobito kod odjeće, jer traperice koje žuljaju, neudobne su i u kojima mi iskoći špek nisu nešto što želim zadržati).
Jednu stvar koju sam do sada naučila je da postoje dvije vrste organizacije makro-organizacija i mikro-organizacija. Kod makro-organizacije napravite neki osnovni red, npr. sve račune, odreske plačenih računa i blok na kojem računate režije stavite u jednu ladicu. Mikro-organizacija dolazi nakon toga: razdvajanje svih tih papira po kategorijama, npr. računi koje treba platiti u jednu koveru, svi odresci od 2015. u drugu, svi odresci od 2016.u treću itd. Ja se trenutačno još zabavljam u makro svijetu. Mikro svijet će uz Božju pomoć biti nadohvat ruke u dogledno vrijeme.
Naučila sam još puno toga, ali to će biti teme za neki drugi post.
Eto nisam počela 1.1.2016. godine sa odlukom svoj dom učinim boljim mjestom, ali nadam se ću do nove godine biti zadovoljna onim što sam postigla. Ako imate kakvo pitanje, komentar ili sugestiju samo dajte! Ja ću se potruditi kroz par dana pokazati kako napredujem a do tada želim svima vama lijep i organiziran dan!
Mama na zadatku!
